Tonči Glavina je, piše u njegovoj službenoj biografiji, na Wesley Collegeu u Doveru, država Delaware, završio ekonomski fakultet, smjer poslovna ekonomija i marketing, nakon čega je na istom mjestu magistrirao izvršni menadžment i strateško poslovno upravljanje. Kakav je to fakultet, mi ne znamo, a nije nas volja ovom prigodnom ni istraživati. Ali je neki dan Glavina izrekao dvije, sa stanovišta ekonomske znanosti, naročito strateškog poslovnog upravljanja i marketinga, zanimljive stvari. Rekao je da su cijene u Njemačkoj 14 posto veće nego u Hrvatskoj, premda nas je svaki ulazak u njemačke dućane, bilo hranom i robom široke potrošnje, bilo garderobom, cipelama, bijelom tehnikom, uvjeravao u suprotno (često znatno više od 14 posto). U isto vrijeme Eurostat izvještava da su cijene hrane u Hrvatskoj više (za pola posto) od prosjeka u Europskoj Uniji, kao i da su, naročito s obzirom na odnos između plaća i cijena, dramatično više nego u Italiji ili Njemačkoj. Ovoga lipnja, recimo, kilogram trešanja u Hrvatskoj koštao je 10 eura, a kilogram trešanja u Trstu, u ekskluzivnom i skupom dućanu Eataly, 2,99 eura. Istina, Glavina, nije rekao o kojim cijenama govori, niti na kakvo se istraživanje poziva. Naprosto je bubnuo, računajući da njegova stranka medije ima pod kontrolom. Ali drugo je bilo mnogo zanimljivije: apelirao je na iste te medije da do jeseni šute o cijenama, da ne bi uplašili turiste.
Ovakav interesantan pristup strateškom poslovnom upravljanju – šutimo o cijenama tako da ih kupci ne primijete! – kao i činjenicama i egzaktnim podacima – izmislimo drukčije podatke ako nam postojeći ne odgovaraju – neobičan je za nekoga tko je, makar i u Delawareu, magistrirao ekonomiju. No Tonči Glavina je iznajmljivač. Posjeduje poveću građevinu na Klisu, koju naziva vilom i za koju ističe da ima bazen i šest kupaonica, pa je iznajmljuje turistima. A ostalo vrijeme provodi kao HDZ-ov državni činovnik, najprije tajnik, a sada ministar u Ministarstvu turizma i sporta. Ono što govori Glavina dijelom je, dakle, stvar poslovne, a dijelom državne politike. To je i neko pravilo kod Plenkovićevih ministara: državnu politiku kreiraju u skladu s poslovnom politikom. Vlastitom poslovnom politikom, naravno.
Ali zašto novinari ne bi trebali pisati i govoriti o cijenama u vrijeme turističke sezone? Zato što će strani turisti to čuti ili pročitati. I zato što će mediji iz konkurentskih turističkih destinacija prenijeti te informacije, pa će tako naškoditi hrvatskom turizmu. Ako dobro razumijemo, to je smisao ministrova strateškog poslovnog upravljanja i turističkog marketinga. Nakon što sezona prođe, dakle na jesen i u zimu, moći ćemo, kako to ministar fino zamišlja, o svemu pisati i govoriti. Koji će, međutim, tada biti smisao i sadržaj govora o cijenama u Hrvatskoj, protekloga ljeta? Smisao će biti: o kako smo ih opet, sve te naše turiste, fino zajebali? A ministar će se Glavina kikaševski kikotati nad svojom genijalnom ekonomskom dosjetkom o cijenama koje su u Hrvatskoj 14 posto niže nego u Njemačkoj! Ali, majstore, nije ti za takvu vrstu ekonomije trebao Wesley College u Doveru, bila ti je dovoljna Vrdoljakova serija na onodobnoj Televizijski Zagreb.
Ovakvo strateško poslovno upravljanje i planiranje Tončija Glavine ima još jednu manu i falingu. Koji bi, sa stanovišta novinara i većeg dijela javnosti, bio interes u ljetnoj šutnji o cijenama u Hrvatskoj? Čak i kada bi bilo istine u tome da će Nijemci, Česi i Poljaci, a o Talijanima da i ne govorimo, otkazati dolaske u Hrvatsku, budu li u 24sata i na Indexu i Telegramu pisali o abudabijevskim i tokijskim cijenama u Primoštenu i Zaprešiću, zašto ministar misli da je njihov dolazak sa stanovišta hrvatske javnosti važniji od pravovremenog izvještavanja i komentiranja činjenica o stvarnom stanju života i ekonomije u Hrvatskoj? Može biti, naime, da je nekome tko je na javnom ili državnom položaju, recimo nekome tko je ministar, a korumpiran je vlastitim poslovnim ili privatnim interesom, recimo da ima kuću s bazenom koju iznajmljuje turistima, u interesu da turisti baš pod svaku cijenu dođu, ali zašto bi to bilo u interesu javnosti?
Jedva da išta u zemlji i među ljudima postoji o čemu bi se trebalo šutjeti, što je državna tajna ili što bi trebalo na neko vrijeme trebalo držati daleko od javnosti. Ali u ovom slučaju stvar je tim naglašenija što su građani – oni, dakle, koji čini javnost! – više zainteresirani nego strani turisti, zbog kojih Glavina apelira na šutnju o cijenama i zbog kojih izmišlja onih 14 posto. Dok turisti to u Hrvatskoj plaćaju dva, najviše tri tjedna godišnje, građani plaćaju dvanaest mjeseci godišnje. A ljeto im je upravo najpovoljnije godišnje doba za razgovor o cijenama, jer tad ta priča naokolo može i da odjekne, tad tu priču čuje i Tonči Glavina, jer je u njega vila koju bi iznajmio turistima. Čim dođe jesen, njega i njegove neće biti baš nimalo briga što javnost misli o politici cijena, niti o ulozi države u njihovom podizanju. Tada će, u skladu s mantrom liberalnog kapitalizma, ministar moći reći da je sve to ponuda i potražnja, da je sve to slobodno tržište. Pa nismo više u komunizmu, majka mu stara! Da, ali zašto bi onda sad, u lipnju, srpnju i kolovozu, trebalo šutjeti o cijenama u Hrvatskoj? Zato što slobodno tržište podrazumijeva posvemašnju slobodu izbora. Slobodno tržište podrazumijeva slobodu da se ne dolazi u Hrvatsku ili da se u Hrvatskoj ništa ne kupuje. To Glavinu i njegove nešto naročito ne plaši kada je riječ i građanima ove zemlje, njihovih izborima i slobodama. Ali ga plaši kada je riječ o strancima. Zato on apelira na novinare i na javnost da šute i da se primire do jeseni i zime.
Ekonomska znanost Tončija Glavine zvuči ovako: “Mislim da su se cijene u jednom dijelu stabilizirale, ali još uvijek očekujem daljnju stabilizaciju.” Govorio je tako početkom lipnja u Dubrovniku, i još je umovao: “Cijena mora pratiti kvalitetu, i ako je tako, nitko neće imati zamjerke na njezinu visinu, a problem je kada se to ne događa.” Ako ga, pak, niste razumjeli rekao je i: “moramo biti jako oprezni i mudri, jer utakmica je nikad neizvjesnija”. Pretpostavimo da je Glavina običan građanin, recimo da nije hadezeovac, nego da se kao čovjek iz dalmatinskog zaleđa bavi nekim običnim poslom u turizmu. Recimo da je, sve sa svojim Wesley Collegeom, hotelski recepcioner, barist ili zaposlenik u turističkom birou, pa da ovakve rečenice izgovara svojim kolegama za jutarnjom kavom. Ili da sve to govori ljudima koji mu se obrate za uslugu, ili mu kažu da im je sve ovo oko njih stvarno preskupo, u Veneciji i Cannesu, a o Grčkoj i Turskoj da i ne govorimo, mnogo je jeftinije. Zamislite da im na to Glavina izgovori: “Mislim da su se cijene u jednom dijelu stabilizirala, ali još uvijek očekujem daljnju stabilizaciju”, te da prisnaži kako “moramo biti jako oprezni i mudri, jer utakmica je nikad neizvjesnija”. Rekli bi mu da nije normalan. Ljudi bi mislili da im se ruga. Žalili bi se na njega. I tako bi Tonči Glavina izgubio posao!
Ali u svemu tome postoji još nešto što nam se, ipak, čini najiritantnijim. Ministar Glavina, kao i svi koji ga okružuju, neprestano pokušavaju uvjeriti javnost da je njoj, javnosti, u interesu ono što je njemu i njegovima u interesu. A to tako naprosto ne može biti. Ako su vam, kao gospodinu ministru, mjesečna primanja na poslu oko desetak tisuća eura, i ako pritom još iznajmljujete nekretnine i naokolo sitno šibicarite s dodatnim tisućama i desecima tisuća eura, naprosto ne možete nekoga tko živi od jedva tisuću eura mjesečno uvjeravati da mu je interes isti kao vaš. Jer naprosto nije. Interes hrvatskih građana nije da žive kao jedna obitelj sa zajedničkim obiteljskim interesima – nešto kao u filmovima Ettorea Scole ili Slobodana Šijana – nego je interes hrvatskih građana da ovo društvo ne bude u službi privatnog obrta malobrojne društvene kaste, nego da objedinjuje sve njihove vrlo različite interese. Naprosto, ne može zajednički interes biti to hoće li Tonči Glavina ovoga ljeta iznajmiti svoju građevinu na Klisu, ili je neće iznajmiti. Ne može zajednički interes biti to hoće li bilo tko ovoga ljeta privatno iznajmiti bilo što. Jer onoga trenutka kada to postaje zajednički interes, tada svi postajemo iznajmljivači pa bismo svi trebali dijeliti dobit. Priča o punjenju državnog proračuna iz prihoda od turizma je, sa stanovišta većine građana, šuplja priča, jer većina od proračuna ne živi. Neće biti mirovina ne bude li turizma? A ne, gospodo! Mirovine nisu dar od neba, od Boga i od države! Ljudi su četrdeset godina radnog vijeka uplaćivali mirovinsko osiguranje. Neki, istina, nisu! Ali što ne bismo govorili o onima koji jesu? Punjenje državnog proračuna iz prihoda od turizma je način da se isplate gigantske ministarske plaće. Osobno govoreći, nikada nisam vidio ni centa prihoda iz državnog proračuna. A vjerujem da niste ne vi koji ovo čitate.
