Krčki biskup Ivica Petanjak je na misi povodom obilježavanja Dana hrvatskih mučenika izmučio povijest. Njegova propovijed nije bila, premda tako navode mnogi analitičari, revizionistička. Crkvena povijest ne pripada povijesnoj znanosti, nego teologiji. Riječ je o tendencioznom oduzimanju realiteta onome što se zbilo, kako bi se otvorio prostor za duhovnu manipulaciju. Udbina je krčkom biskupu poslužila da pošalje poruku kako se u „školi predaje lažna povijest” i da se istina o onom što se zbilo nalazi u obiteljskoj usmenoj predaji.
Biskup i komunizam
Pretpostavljam da sebe doživljava kao člana svake hrvatske obitelji, zato je odlučio iznijeti istinu o našoj prošlosti. Zabrinuto je istaknuo kako je komunizam i danas živ. Budući da je biskup stručnjak za nevidljiva bića, nema razloga da sumnjamo u to da nam ono što izmiče osjetilima, a to je komunizam, i danas radi o glavi. Ne bih se toliko bavio s komunistima u sadašnjosti, ali bih, priznajem, vrlo rado zabranio da nekadašnji komunisti propagiraju nacionalističke politike i religijske vrijednosti. Da to napravimo, nacionaliste bismo mogli nabrojati na prste jedne ruke.
Zašto su nekadašnji komunisti, danas postali zagriženi nacionalisti i vjernici? Pa zato da imaju koga proganjati. Nekada su, kao komunisti, proganjali vjernike i nacionaliste, a sada, kao novopečeni nacionalisti i vjernici, proganjaju komuniste – ali ne one iz prošlosti. Bilo bi nezgodno da sami sebe proganjaju. Umjesto toga, oni su odlučili proganjati komuniste bez iskustva komunizma, a to su, naravno, kritičari braka nacionalizma i kršćanstva. Oni, dakle, rade nešto slično kao Petanjak – govore o nevidljivim karakteristikama kod vidljivih bića. Ipak su, u odnosu na njega, napravili neki pomak. Očito je da su prošli dva kratka tečaja za nevidljiva bića. Na prvom tečaju su vlastitu prošlost učinili nevidljivom, da bi na drugom tečaju ovladali vještinom nasrtanja na nevidljivi komunizam današnjice.
No, ne treba ozbiljno shvaćati nekadašnje zagovornike jugoslavenstva koji danas prosipaju žuč o nekakvom postjugoslavenstvu, baš kao što ne treba trošiti vrijeme na tzv. katoličke novinare koji su nekada napadali Katoličku crkvu braneći partijske istine. Konačno, ne treba ozbiljno shvaćati ni prelate koji su parazitirali na svim proračunima svih država.
Pobjeda nad nacizmom i fašizmom
Današnju Hrvatsku iscrpljuju financijski i vrijednosno, prvenstveno zahvaljujući Vatikanskim ugovorima, dok je nekadašnja jugoslavenska država, na ove i one načine, vodila računa o značaju Crkve za kulturu. I Jugoslavija je financira Crkvu. Ako samo pogledamo Zadar, koji je, nakon savezničkog bombardiranja u Drugom svjetskom ratu gotovo sravnjen sa zemljom, jasno je da nekadašnja država nije samo progonila Crkvu, ona je Crkvu, ali i crkve (pod ovim mislim na građevine) obnavljala.
Osim toga, kada već spominjem Zadar, u ovom gradu je, za vrijeme tog strašnog komunizma, osnovana i Stalna izložba crkvene umjetnosti. Tadašnja država je, dakle, surađivala s Katoličkom crkvom, a Katolička crkva tu suradnju nije odbijala. Uostalom, kako je ono Tito primljen u Vatikanu? Kako je Vatikan reagirao na vijest o Titovoj smrti? Hoću li povijesnu istinu o tim događajima pronaći u dokumentima koji svjedoče o realitetu ili bih trebao sačekati prvi mrak kako bi mi stručnjak za nevidljiva bića i nezahvalni konzument proračunskih sredstava, pretpostavljam u Udbini ili, ako je Udbinu napustio, makar na Krku, ispričao priču koja bi me uvela u nevidljivu povijest?
Povijest je nepromjenjiva, pogotovo svjetska povijest. Napravimo jedan misaoni eksperiment. Zamislimo da hrvatski narod izumre. Tom smrću nestale bi sve logoreje povijesno i vrijednosno dezorijentiranih crkvenih prelata, ali bi i dalje ostala istina da smo, zahvaljujući antifašističkom pokretu, sudjelovali u događaju koji je bitan na svjetskoj razini. Sudjelovali smo u pobjedi nad nacizmom i fašizmom. To je naš neizbrisiv doprinos svjetskoj povijesti. Ako jednom nestanemo, nestat će sve naše nacionalne istine i laži, ostat će samo ono čime smo zadužili univerzalnu ljudskost.
Jasno mi je da gubitnici imaju potrebu promijeniti povijest, to je njihovo pravo, ali to ne znači da će povijest promijeniti gubitnike i pretvoriti ih u pobjednike. Uostalom, nama ne trebaju pobjede u bitkama koje su vodili naši preci, oni su pobijedili u ratu, a ne samo u nekim bitkama; nama trebaju pobjede u našim borbama za pravednu i socijalno osjetljivu državu.
