FOTO: Saša Zinaja/NFOTO, Sanjin Strukic/PIXSELL
SDP sustavno zakazuje. Godinama. Izgubio je ideju i identitet. Ono malo što je ostalo, sveo je na menadžment vlastitog opstanka.
“Mi smo ovdje samo zbog para
Drugo nas ne zanima
Na brzinu uzmi lovu i briši
Još dok ide predstava”
Saša Milovanović
Postoji u Portugalu politička stranka koja se zove „Partido Social Democrata“. Na hrvatskom, Socijaldemokratska stranka. U Danskoj djeluje stranka čije ime „Venstre“ znači Lijevo. U Hrvatskoj postoji Socijaldemokratska partija. Prve dvije, ma što pomislili kad čujete njihov naziv, konzervativne su stranke desnog centra. Treća je kontroverznija. Formalno stranka ljevice, čini se da sve više kliže… U potpuni politički oportunizam. Stranka radništva koja je odustala od radnika i obespravljenih, po putu posijala ideologiju, zaboravila ideje i vrijednosti — stranka ljevice koja, pod određenim pretpostavkama i u određenom kontekstu, može biti i stranka desnice. Stranka u kojoj se antifašizam ponekad piše bez “anti“.
“Nutella-socijaldemokracija“. To mi pada na pamet kada pomislim na stranačko europejstvo koje se bavi lješnjacima u Nutelli i bubnjem veš-mašine. Mađari su imali gulaš-komunizam, a danas, u blistavom svjetlu europskog kapitalizma, hrvatska ljevica nosi teško breme „Nutella-socijaldemokracije“. Politika koja je slatka, rastezljiva, namaziva na svaku podlogu. Samo bez nutritivne vrijednosti. I skupo je plaćamo. Oko 16, 17 tisuća eura za lijeve EU parlamentarce (s putnim troškovima, dnevnicama i naknadama — za one koji “puno putuju“, pardon, “teško rade“). U Saboru nešto manje, četiri do pet tisuća eura za socijalne neimare. To je ta hrvatska politika koja zamjenjuje kruh desertima!
SDP sustavno zakazuje. Godinama. Izgubili su ideju i identitet. Ono malo što je ostalo, sveli su na menadžment vlastitog opstanka. Administracija i admiracija sinekura. Umjesto nositelja socijaldemokratske misli i motora društvene solidarnosti, imamo birokratski aparat za raspodjelu saborskih mandata i položaja, stranački zavod za zapošljavanje. Nemaju motiva da artikuliraju lijeve ekonomske i socijalne politike. Ni hrabrosti da se suprotstave rastućem populizmu. Izgledaju kao komentatori vlastitog poraza — fokusirani na PR-objave i Facebook spinove. Ne na viziju. Sve više, svjesno ili ne, ostavljaju prostor krajnjoj desnici da preuzme društveni revolt, dok se oni troše na stranačke ratove i iscrpljuju vlastitu bazu. Protiv koje, ionako, rade kalendar, biologija i demografija. Dok inflacija jede plaće i sindikati prosjače za mrvice, SDP se bavi semantikom i „iznimkama“ umjesto da vodi bitku za standard građana. A kad ljevica šuti, desnica preuzima teren.
Ovo je ljeto pokazalo da su crvene linije prešle iz politike u folklor. Upravo tada, kada je trebalo jasno odbiti banalizaciju fašizma, SDP je odabrao “kontekst“ i “iznimke“ – i zabio si autogol.
Glupo je ponovno pisati o ZDS-u i filoustaštvu, no kad relativizacija NDH dolazi s ljevice, ne može se šutjeti. SDP napušta ono što je do jučer nazivao nespornim i jasnim — i to nije taktički manevar, nego udar na konzistentnost politike i karikaturalno licemjerje. Pritom nije riječ samo o simbolici. Radi se o neprihvatljivom kompromisu oko vrijednosti i još opasnije – kompromisu oko Ustava. Jer ako je Ustav “jučer“ značio jedno, a “danas“ ga, iz praktičnih razloga, tumačimo obrnuto, što time poručujemo članovima, simpatizerima, glasačima, građanima? Opću relativizaciju: sutra će Ustav značiti nešto treće – ili trideset treće. Papir koji se čita kao horoskop, prema raspoloženju, ne jamči stabilnost ni povjerenje.
Pragma račanovske partije svodi se na kabinetsko sofisticiranje. Kao da onaj kog SS-ovac odvodi u logor smrti, logičkim argumentom pokušava svom krvniku pojasniti da to nije etično. Tako su i Ebertovi socijaldemokrati okretali glavu od krvi Rose Luxemburg. Politika nije idealizam, no bez ideja i idealizma, politike nema. Bez vrijednosti, ostaje samo upravljanje reputacijom. Dolazili su na vlast govoreći jedno, a činili drugo. Outsourcing javnih usluga. Monetizacija autocesta, sjećate se prosvjeda i prikupljanja potpisa 2014.? Mahanje zastavama umjesto borbe za slabe, nemoćne, obespravljene. Podilaženje populizmu umjesto mjera koje ljudima popravljaju život. To nije real-politika, to je kulisa real-politike.
Tako gledano, SDP-ova “kontekstualizacija“ ZDS-a vjeronauk je oportunizma. Pokušaj da se, “iznimkama“, udovolji svima — Crkvi, HDZ-u, DP-u, Mostu. Pa trebamo precizno ocrtati prigode kada je dopušteno izvikivati geslo NDH. Možda je ZDS novi akronim: Za Diletantsku Socijaldemokraciju. Jer Stranka Dosljednih Promašaja već je viđena. A slijedom SDP-ova prijedloga morali bismo povjerovati da nas ovoga ljeta provociraju „bukači u partizanskim uniformama“ koji po trgovima i skupovima veličaju Bleiburg i Tezno, zazivaju Goli otok i pjevaju o Gradišci Staroj i Bakarićevim mesarima. Jeste li to čuli? Naravno da niste.
Propušta se objašnjenje zašto HDZ dominira. Jednadžba je prosta. Oni vode lijevu ekonomsku politiku onoliko koliko treba da zasite mase, uz desno-konzervativni svjetonazor za održanje klijentela. Daju masama ono što mase razumiju (plaće, mirovine, geste), a istodobno hrane infrastrukturu moći: biznis, Crkvu, veterane, lokalnu razinu. SDP, pak, nema jasan ekonomski ni socijalni narativ, ali je do sada barem nudio lijevo-građanski svjetonazor. Ovog tjedna i to je stavljeno pod upitnik. Iz toga slijedi: HDZ dominira. Čista matematika. Radnici žele sigurnost i pravednost — dobivaju koreografiju iznimaka.
Sve to nije apstrakcija već stvarnost koja je ovog ljeta eksplodirala pred očima javnosti – upravo je zato svaka SDP-ova “iznimka“ politička i moralna katastrofa u realnom vremenu. U trenutku kad je nakon Hipodroma, Knina, Sinja, Jazovke, Benkovca i Šibenika crnilo eksplodiralo pred očima zemlje i građanska Hrvatska izgovorila “dosta“, SDP je “sabotirao“ tu progresivnu Hrvatsku. Uspješno je ubio sam sebe — tko zna koji put. Kad je trebalo reći: prošlost je prošlost, hrvatska vojska bila je partizanska vojska na Sutjesci i Neretvi, a ZDS nikada nije niti može biti prihvatljiv — SDP je ponudio kompromis. Kad je trebalo ponoviti elementarnu pristojnost — ne možemo obilježavati proboj logoraša iz Jasenovca, a sutra stati uz ploču sa ZDS-om — SDP je našao terminološki izlaz. Još gore: predloživši sankcioniranje “negativnog odnosa prema žrtvama poraća“, otvorio je put kažnjavanju i onih koji osporavaju višestruko napuhane mantre o poslijeratnim brojkama. Opasno i neshvaćeno.
“Nacionalno je jače od klasnog“, rekao je Brzezinski. U nas nacionalno jest jače i od socijalnog i od racionalnog. Zato SDP maše zastavama. I groteskno se brine o “opasnosti rušenja spomenika“. A kada su se drugi spomenici, s drugim insignijama, rušili devedesetih, to nije bilo predmet brige. Odriču se nasljeđa socijalizma, a trideset i više godina raspolažu stranačkom imovinom stečenom u socijalizmu. Sve se svodi na stranku establišmenta i karijerista bez stava i ideja koji “ljevičarenje“ utemeljuju na “identitetskim mrvicama“. Dok temeljna socio-ekonomska pitanja ostaju izvan fokusa.
Predsjednik stranke, apostol gutanja vlastite riječi, pojašnjava kako će “prigovarati samo krajnja ljevica“. Tko su ti luđaci? Valjda ljudi koji drže do toga da se Ustav poštuje, da se “prvo ispeče, pa kaže“, da izgovorena riječ obvezuje. U SDP-u takvih više nema. Ili, prema njegovoj maksimi: budale su oni koji ne mijenjaju mišljenje kad ih suočiš s argumentima. S kojim argumentima? S argumentom rejtinga ili Ustava?
Može li se HDZ skinuti s vlasti? Može. No ne sada. I ne ovako. Onaj tko vjeruje da lisicu može nadmudriti postupajući poput nje, postaje njen plijen. Ako SDP i dalje bude socijal-demokatska partija “po toj mjeri“ – mjeri relativizacije i prilagodbe – ostat će tek dekor Plenkovićeve stabilokracije. I da, bolje nikakva ljevica nego ljevica koja pere povijest, relativizira antifašizam i zaboravlja ljude. Koja obećava da će nam “za stotinu eura“, kad zatreba, govoriti “istinu“.
Istodobno, plaće, stanarine i mirovine ne mare za semantiku. Povijest ljevice nije nastala u priopćenjima za javnost, nego u tvornicama i na radu. Revolucije znaju biti tihe, ali stvarne. I zato su opasne. Vrijeme je za nužne odluke: ili ćemo politiku vratiti građanima i onima koji od rada žive ili će ljevica živjeti samo u sjećanju. I ne treba žaliti za time što se s SDP-om dogodilo. Valja raditi na tome da ljevica oživi — pa makar joj SDP morao ustupiti mjesto.
