• Valerij Gerasimov rekao kako priprema za nuklearne testove traje od nekoliko mjeseci do nekoliko godina, i da se ne smije dozvoliti gubitak vremena, jer bi to moglo biti kobno. 
  • Ne treba sumnjati da će isto što SAD, Rusija i Kina učiniti i Indija, a ukoliko učini ona definitivno će je slijediti njen veliki suparnik – Pakistan. Drugim riječima uslijedit će nova mahnita utrka u naoružanju, potaknuta strahom  od jačanja moći suparnika odnosno stvaranja neravnoteže snaga.
  • Nju je Trump prije nekoliko dana nazvao „izdajicom“ koja unosi podjele u Republikansku stranku, zbog čega će on na izborima glasati za njenog protukandidata. MTG je u međuvremenu postala oštra Trumpova kritičarka, optužujući ga za odustajanje od ideala i programa za koje se zalagao. Od javne objave fajlova o aferi Epstein, da uvodi SAD u nove ratove umjesto da se iz njih povlači  kako nastavlja Bidenovu politiku pomoći Ukrajini, …
  • Trump ne može proći mirno kraj mjesta gdje se nalazi nafta. „Crno zlato“ duboko je prožeto čitavim njegovim bićem, a onda i političkim djelovanjem. To se vidi i po pritiscima na Europu.

Nakon krajem listopada uspješno testiranih novih ruskih strateških raketa (zapravo oružja „Sudnjeg dana“ bez pretjerivanja rečeno) Burevestnik i Posejdon, dana 1. studenog u more je porinuta i ruska podmornica-čudovište (kako su je okarakterizirali brojni svjetski mediji) pod imenom Habarovsk (Khabarovsk, engl.). Ova podmornica, klasificirana kao Projekt 09851, izgrađena je i porinuta u brodogradilištu Sevmash, u gradu Severodinsku na sjeverozapadu Rusije, u Arhangelskoj oblasti, smještenom na ušću rijeke Dvine.

No, prije nego se osvrnemo na novu podmornicu, podsjetimo na karakteristike spomenutih raketa kako bi se vidjelo zašto nose ovako zastrašujući nadimak.

Oružja „Sudnjeg dana“

Burevestnik je interkontinentalna krstareća raketa na nuklearni pogon što je čini jedinstvenom u svijetu i daje mogućnost gotovo beskonačnog krstarenja uzduž i poprijeko našega planeta, sposobne mijenjati smjer tj. zaobići sve višeslojne sustave protuzračne obrane bazirane na presretačima – što je praktički čini neuništivom. Nosi termonuklearnu bojevu glavu. Ruski vojni planeri su potrebu za njenim razvojem osmislili još početkom 2000-ih, nakon što su se Sjedinjene Države povukle iz Ugovora o protubalističkim raketama iz 1972. g.

Pentagon je time najavio izgradnju svojih čuvenih proturaketnih štitova (između ostalog i u Istočnoj Europi: Poljska, Rumunjska, pod egidom zaštite od iranski raketa). Moskva je prije toga upozoravala kako će, ukoliko SAD jednostrano napusti taj jedan od najvažnijih strateških sporazuma biti primorana raditi na razvoju raketa koje će navedeni štit biti u mogućnosti probiti, a sve kako bi se održala uspostavljena strateška ravnoteža među dvjema stranama, a koja bi izgradnjom spomenutih štitova bila poremećena u korist SAD-a. Međutim, Washington nije želio odustati od svojih (važno je naglasiti vrlo skupih) planova te se na kraju povukao iz Ugovora, vjerojatno procjenjujući kako post-sovjetska Rusija, koja je tada još grcala u golemim gospodarskim i socijalnim problemima, neće biti u stanju dalje razvijati svoj suvremeni strateški raketni program.

 

Zašto je gore bilo važno reći „vrlo skupih“? Upravo zato što je proizvodnja jedne ruske interkontinentalne rakete višestruko jeftinija od izgradnje jednog visoko-sofisticiranog sustava proturaketne obrane kojeg čine najsuvremenije proturakete, isto takvi radarski sustavi, navigacija i štošta drugo, a sve to potpuno integrirano da bi bilo učinkovito. I što se sada može dogoditi (a zapravo se upravo događa)? Pa to, da sve te skupe američke vojne „igračke“ postanu nedjelotvorne odnosno „slijepe“ i „šuplje“ što može biti kobno po nacionalnu sigurnost u slučaju stvarnih ratnih djelovanja za koje se nadamo kako do njih između nuklearnih velesila nikada neće doći.

Što se pak tiče Poseidona, riječ je o posve drugom tipu ruskog oružja „Sudnjeg dana“. Radi se o golemom podvodnom dronu, također na nuklearni pogon, sposobnom za isporuku konvencionalnih i nuklearnih bojevih glava. U ranijim medijskim izvješćima Posejdon (prethodno i znan po ruskom kodnom imenu Status-6). koji je prvi put najavljen 2018. godine, opisan je kao besposadni sustav za dubokomorsko ronjenje s nuklearnim pogonom koji se može pohvaliti praktički neograničenim dometom. Prema najnovijim podacima iz Moskve, dug je 20 metara i težak 100 tona, sposoban postići brzinu od 200 km/h i spustiti se ispod dubine od 1000 metara, mijenjajući smjer kretanja sukladno podmorskom reljefu.

Uspješno je testiran je 21. listopada, kada ga se po prvi put uspjelo ne samo lansirati s podmornice koristeći njegov potisnik, već i pokrenuti njegov nuklearni pogonski agregat – što je osobno objavio ruski predsjednik Vladimir Putin, dodajući pritom kako trenutačno  “ne postoje metode za presretanje” Posejdona. Prema Putinovim riječima, mogućnosti Posejdona “značajno premašuju snagu čak i naše najperspektivnije interkontinentalne rakete Sarmat“. Ono što je najvažnija karakteristika Posejdona je da može stvoriti vodeni cunami – golemi morski val pred obalnim gradovima ili strateškim objektima – lukama, brodogradilištima, i potopiti ih za nekoliko trenutaka.

Podmornica nositelj oružja „Sudnjeg dana“

Sada konačno pogledajmo što se to u Rusiji dogodilo 1. studenog tj. o kakvoj se novoj ruskoj podmornici radi. Ovo nuklearno čudovište ima slijedeće karakteristike: duljina 130 metara; širina 10 metara; gaz 10 metara; brzina pod vodom 30–32 čvora ili približno 55 km/h; istisnina (vode) čak 10 000 tona; dubina ronjenja 500 metara; autonomna plovidba (bez izranjanja) od 90 do 120 dana; posadu čini 100 osoba; naoružanje čini šest lansera 2P39 za samohodna podvodna vozila (dronove) 2M39 Posejdon.

Ruski službeni izvori navode kako podmornica pete generacije Habarovsk može nositi šest autonomnih nuklearnih torpeda Posejdon, koji su, sposobni pogoditi ciljeve “bilo gdje u svjetskim oceanima”. Zbog svoje ogromne veličine i težine, samo specijalizirane podmornice, poput jedine podmornice projekta 09852 Belgorod (BS-329), koja je na borbenoj dužnosti od 2022. godine, mogu nositi ova torpeda.

Dakle, radi se o potpuno novoj vrsti strateške podmornice. Očekuje se da će te podmornice nadopuniti nedavna ulaganja u proširenje flote podmornica klase Borej II i postati vodeće svjetsko sredstvo za izvođenje masovnih strateških nuklearnih udara s mora – kako je to napisao specijalizirani američki medij Military Watch Magazine.

Američki medij Newsweek 3. listopada piše kako analitičari smatraju da je ova ruska podmornica sposobna skrivati se duboko pod površinom mora, a da ne bude otkrivena. U tom se skrivanju „nada da nikada neće doći trenutak da bude pozvana upotrijebiti svoje oružje“ – kako je to rekao Frederik Mertens, strateški analitičar nizozemske istraživačke organizacije TNO. On smatra kako se radi o „čistom terorističkom oružju koje se nikada ne smije koristiti“ (koja je razlika između njega i postojećih nuklearnih bombi u 9 svjetskih država, i je su li i one rađene zato da budu „terorističko oružje“ ili pak za legalnu primjenu ako to bude nužno – SAD je to već dvaput učinio u Japanu – nizozemski stručnjak nije pojasnio, op.ZM.). Martens dalje kaže kako SAD nije razvio oružje slično Posejdonu. „Ne treba im. Dakle, nemaju brod koji ima te mogućnosti.“ – pojasnio je.

Rusija modernizira svoju nuklearnu trijadu, a prema službenim ruskim priopćenjima – ona je već završena u iznosu većem od 90 posto. Ta modernizacija, dakle, obuhvaća i strateške podmornice tj. one koje su nosači balističkih raketa (SSBN), i gradi nove podmornice s navođenim raketama. Općenito se ruska podmornička flota smatra zastrašujućom i mnogo impresivnijom od one površinske (brodske) iako se i ta ubrzano modernizira i nadopunjuje novim suvremenim brodovima. Zastoj je u tome bio je vidljiv u doba Covid pandemije, kao i u prvoj fazi ukrajinskog rata.

Rusko ministarstvo obrane u subotu je priopćilo kako je podmornica Habarovsk namijenjena „obavljanju mornaričkih zadaća korištenjem modernog podvodnog oružja, uključujući robotske uređaje za različite namjene“. Ministar obrane Andrej Belousov izjavio je tijekom svečanosti porinuća, da teška raketna krstarica na nuklearni pogon “omogućuje Rusiji osiguranje svojih pomorskih granica i zaštitu svojih nacionalnih interesa u raznim dijelovima svjetskih oceana”.

Podmornica će biti dodijeljena ruskoj Pacifičkoj floti i stacionirana na Kamčatki, umjesto da se rasporedi Sjevernoj floti za patroliranje Sjevernim Atlantikom i Arktikom, kako su mnogi očekivali s obzirom na krajnje zaoštrene odnose Rusije i NATO saveza. Ovo je samo još jedna potvrda kako Moskve u potpunosti okreće fokus svog strateškog interesa sa zapada na istok, ne samo u gospodarskom i trgovinskom smislu (nakon konačnog razlaza poslije uvođenja neviđenih proturuskih sankcija), već i u onom strateškom vojnom, usprkos neriješenog stanja na svojim zapadnim granicama u kontekstu ukrajinskog rata kojemu se kraja još ne nazire.

Prava bojišnica bit će u Indopacifiku, smatraju mnogi – gdje se SAD sprema za epski, dugotrajni sukob s Kinom, u koji uvlači i svoje azijske saveznike i partnere – prije svih Japan i Južnu Koreju, kao i Filipine. Kako god bilo Rusija u tom kontekstu očito demonstrira svoju neprikosnovenu potporu Kini, ali i jačanje svog utjecaja u spomenutoj regiji kroz suradnju s pojedinim važnim državama ASEAN-a (Indonezija, Vijetnam, Tajland, Malezija).

Putin je strpljiv i toksičan, ali Trump ne reagira

U kontekstu svega navedenog rekao bih kako je Putin istodobno i strpljiv i toksičan. Strpljiv, u smislu da ostavlja, prije svega Trumpu otvorena vrata za nastavak pregovora kako o završetku ukrajinskog rata tako i oko bilateralnih američko-ruskih odnosa, a toksičan, u smislu demonstracije novih ruskih strateških sposobnosti odvraćanja. Naravno, ovo potonje u kontekstu upozorenja suparniku do čega može doći ako se pregovarati ne želi i(li) ako oni završe neuspjehom.

Međutim, Trump na te, ne više signale već klasična upozorenja Moskve nije reagirao na po Putina poželjan način, već je odgovorio izdavanjem zapovjedi o pokretanju američkih nuklearnih pokusa. Naglašavam kako sva gore navedena ruska testiranja ne spadaju u kategoriju nuklearnih (testiraju se samo nosači nuklearnog oružja, bez korištenja nuklearnih bojevih glava).

U čemu je ovdje problem? Nuklearna testiranja obustavljena su od strane svih devet nuklearnih država (SAD, Rusija, Kina, Francuska, Velika Britanija, Indija, Pakistan, Sjeverna Koreja i Izrael) još sredinom 90-tih godina XX. stoljeća, Sporazumom o sveobuhvatnoj zabrani testiranja nuklearnog oružja (CTBT) koji je dogovoren 1996. godine. On zabranjuje “svaku probnu eksploziju nuklearnog oružja ili bilo koju drugu nuklearnu eksploziju” bilo gdje u svijetu, s ciljem smanjenja i konačnog uklanjanja nuklearnog oružja. Sporazum je potpisalo ukupno 187 država, dok ga je njih 178 ratificiralo u svojim parlamentima, a od spomenutih 9 članica to su učinile samo Francuska i Velika Britanija. Sjedinjene Države, Izrael i Kina su potpisali, ali nisu ratificirali, a Rusija je potpisala i ratificirala, ali je ratifikaciju povukla krajem 2023. godine, pri čemu je Putin rekao kao Rusija neće vršiti nuklearne pokuse ako to ne učine Sjedinjene Države.

Zapravo, Sporazum CTBT nije pravno valjan dok ga 44 zemlje ne potpišu i ratificiraju – svih devet koje imaju nuklearno oružje i 35 ostalih koje posjeduju nuklearnu energiju i istraživačke reaktore.

„Pandorina kutija“

S ciljem pojašnjenja američkog službenog stava koji je sada prilično nejasan, u Kremlju je prošli tjedan održan operativni sastanak stalnih članova ruskog Vijeća sigurnosti na čelu s Vladimirom Putinom. Naime, Trump je dao zapovijed da počnu američka testiranja, ali je potom odlučio da se testira samo strateška nuklearna raketa Minuteman III (naravno bez nuklearne glave kako se u pokusima interkontinentalnih raketa uvijek i radi i o čemu se unaprijed izvješćuju suparniče zemlje jer bi u suprotnom ove to mogle protumačiti kao nuklearni napad na njihov teritorij i poduzeti protumjere odnosno nuklearni protunapad).

Takvo testiranje nije nuklearno tj. ono koje podliježe navedenom Sporazumu CTBT, ali Trump pritom nije isključio niti, kako je rekao, „manja“ podzemna nuklearna testiranja – koja itekako podliježu CTBT-u, jer se u njemu ne govori o nekoj dozvoljenoj ograničavajućoj snazi za obavljanje podzemnih pokusa već ih se brani u cijelosti. Time Trump američki stav po ovom pitanju dovodi u zonu strateške neodređenosti ili strateške dvosmislenosti.

Stoga je navedeni sastanak u Kremlju završio pozivom Washingtonu da precizira svoj stav (ne samo kroz verbalne izjave ovog ili onog političkog dužnosnika, već konkretnom uredbom, ukazom ili zakonom), kako bi Moskva potom odredila svoj po pitanju obnove nuklearnih testiranja. Međutim, Putin tom prigodom nije želio samo čekati američki odgovor koji može i ne mora uslijediti. Odmah je zapovjedio najvišim dužnosnicima zemlje da pripreme prijedloge za moguća testiranja nuklearnog oružja, što Moskva nije činila niti još niti jednom od raspada Sovjetskog Saveza 1991. godine.

Uopće ne treba sumnjati  da će Rusija početi nuklearna testiranja ako to učini SAD.  Na to ukazuju i riječi ministra obrane Andreja Belousova koji je nazočio sastanku u Kremlju. Predložio je Putinu početak pripreme za nuklearne testove u punom opsegu na arhipelagu Novaja Zemlja (ruski Arktik). Rusija mora održati svoj nuklearni potencijal i primjereno odgovoriti na postupke Washingtona – rekao je i dodao kako američki program “Zlatna kupola” predviđa i presretanje i uništavanje ruskih i kineskih projektila prije lansiranja, te napomenuo da Washington redovito provodi vježbe strateških nuklearnih snaga. Sjedinjene Države planiraju rasporediti rakete u Europi i azijsko-pacifičkoj regiji koje će imati vrijeme leta od Njemačke do središnje Rusije od 6-7 minuta.

Ovdje bih dodao kako na Novoj Zemlji postoji poligon za podzemna nuklearna testiranja još iz doba Sovjetskog Saveza i da je on u prilično očuvanom stanju te sigurno ne bi trebale godine za njegovo osposobljavanje. Naime, ruski su vojni stratezi isti konzervirali slično kao i sve tvornice za proizvodnju oružja iz bivšeg SSSR-a što se sada pokazalo kao sudbonosna odluka u kontekstu ukrajinskog rata i proturuskih sankcija zbog kojih bi pokretanje masovne proizvodnje oružja i streljiva od nule zahtijevalo vrijeme, goleme napore i isto takva financijska izdvajanja – što se upravo sada vidi kao veliki problem kod europskih članica NATO saveza.

Još prije Belousova, na spomenutom je sastanku u Kremlju i načelnik Glavnog stožera ruskih oružanih snaga Valerij Gerasimov rekao kako priprema za nuklearne testove traje od nekoliko mjeseci do nekoliko godina, i da analiza izjava visokih američkih dužnosnika ukazuje kako je Washington predan pripremi i provođenju nuklearnih testova. Ne smije se dozvoliti gubitak vremena, jer bi to moglo biti kobno – zaključio je najviši ruski general.

Dakle, ako Trump počne s nuklearnim testiranjima (u što sam gotovo uvjeren) Putin će ga nedvojbeno slijediti, i to je odmah otvoreno i dao do znanja. Ono što će u tom slučaju sigurno uslijediti je da će nuklearna testiranja onda početi i mnoge druge zemlje iz „nuklearnog kluba 9“ (neke možda neće jer je to vrlo skupo). Onaj tko hoće sigurno je Kina, koja je zadnji pokus izvršila 1996. pa će ih sigurno rado obnoviti s obzirom na veliki zaostatak u strateškom oružju za SAD-om i Rusijom, ali i zbog u međuvremenu stečenog velikog znanstvenog iskoraka u svim sferama – uključujući i nuklearnu. Novac za Kinu sigurno neće predstavljati problem.

Ne treba uopće sumnjati da će isto što SAD, Rusija i Kina učiniti i Indija, a ukoliko učini ona definitivno će je slijediti njen veliki suparnik – susjedni Pakistan.

Drugim riječima uslijedit će ponovo mahnita utrka u naoružanju, potaknuta strahom  od jačanja moći suparnika odnosno stvaranja neravnoteže snaga pri čemu nitko neće htjeti biti u položaju onog slabijeg. Supersile će ovoga puta biti tri – i to se neće dugo mijenjati: SAD, Rusija i Kina koja će prve dvije već kroz cca pet godina sustići prema procjenama američkih analitičara bliskih administraciji i na koje se Trump ovih dana poziva (Američki biznis forum).

Rusiju ne žele slušati ni čuti

Usprkos Putinovim nastojanjima da ga na zapadu čuju, ako ne kroz političke izjave onda barem kroz gore spomenute poteze vojno-demonstrativnog karaktera – čini se kako u tome nema previše uspjeha. Trump je izgubio primarni fokus na rješavanje ukrajinskog rata kroz dijalog s Putinom, a zamijenio ga razbacivanjem svog, u suštini strateški površnog interesa na sve strane: na brojna krizna žarišta u svijetu, kao i na probleme koje takvima percipira Washington – poput Venezuele i njenog, SAD-u nesklonog državnog vrha.

Osim Trumpa, Putina ne čuje ni glavni tajnik NATO saveza Mark Rutte koji je nedavno izjavio kako je već prestao obraćati pozornost na govore ruskog predsjednika. Prevedeno na dobri stari hrvatski jezik, želi reći kako ga ne shvaća ozbiljno.

Ovu je pak izjavu NATO-ovog glavnog tajnika 6. studenog komentirao Putinov glasnogovornik Dmitrij Peskov slijedećim riječima:
„Upravo je to problem sa Sjevernoatlantskim savezom i njegovim vođom: s jedne strane kažu da ne slušaju Rusiju, a s druge strane kažu da je ne razumiju. Pokušajte slušati – razumjet ćete.“

 Ja bih rekao kako Zapad Putinove pristanke na razgovore i moguće kompromise (tj. one koji reduciraju prvotno postavljene ruske ciljeve na početku invazije) smatra njegovom slabošću ili neodlučnošću, a ne odgovornim ponašanjem državnika koji želi spriječiti kataklizmu globalnih razmjera kakvim se on želi pokazati.

To pak nosi velike rizike jer se može dogoditi da Putin ne samo odluči nastaviti ukrajinski rat do kraja sa svim mogućim popratnim posljedicama za tu zemlju, već i da potegne za nekim od svojih razornih oružja. Možda i ne samo po Ukrajini, već i po onima iz kojih ili preko kojih toj zemlji stiže najviše oružja (npr. Poljska, Rumunjska, Njemačka – udarom na skladišna i distribucijska središta, ili pak vojnoindustrijske pogone koji proizvode oružja za Kijev). Ako se pak to dogodi, hoće li tada zapadni čelnici uopće više moći sjesti za pregovarački stol jer tada uistinu mogu izgledati kao poražena strana koju je Putin primorao na razgovore jednim ograničenim vojnim udarom po kapacitetima koji se koriste za rat protiv Rusije? Ili će morati vojno odgovoriti kako bi spasili svoje političke sudbine pred biračima i spasili čast zemalja koje predvode? Ako bi ovo drugo bio scenarij, to bi značilo ulazak u spiralu „udara na udar“ koja bi brzo dovela do izbijanja totalnog rata.

Sve su to veliki rizici o kojima na zapadu ne žele javno govoriti, pri čemu, apsurdno, svi računaju ili na  Putinov strah ili na odgovorno ponašanje usprkos činjenici da ne odustaju od naoružavanja Ukrajine i poticanja iste na nastavak  udara po dubini ruskog teritorija.

Nemoguće je očekivati da bi Putin zbog ovih udara pristao na završetak rata pod uvjetima kakve sada traže Volodimir Zelenski i zapadni lideri jer bi to bio njegov i ruski vojni i geopolitički poraz. Prije će, kao ruski patriot i nacionalist ići na radikalne poteze ukoliko iscrpi sve druge mogućnosti, nego dozvoliti poraz i poniženje zemlje. To mnogi na zapadu znaju, ali je kotač zamašnjak odavno pokrenut i vrlo ga je teško više zaustaviti.

 

Krah dijaloga, Trumpovi problemi i novi ratovi

Dakle, tu smo gdje jesmo! U stanju zastoja ozbiljnog dijaloga (rekao bih da takvoga uopće i nije bilo) između Moskve i Washingtona (ostali nisu bitni), oprezno započetog ubrzo nakon dolaska Trumpa na vlast u njegovom drugom mandatu.

Pokazalo se vrlo brzo kako je Trumpov optimizam o brzom zaustavljanju ukrajinskog rata bio ne samo nerealan, već i da je pokazao njegovo potpuno nerazumijevanje uzroka i visine uloga koji su oko tog rata u igri za sve involvirane igrače – nikako samo za Rusiju i Ukrajinu. Zapravo se pokazalo kako Trump nema baš nikakvu strategiju kako riješiti ukrajinski rat. On samo uspoređuje argumente za i protiv nekog poteza kojeg namjerava poduzeti, pri čemu odluku donosi ovisno o tome koja ga strana (proruska ili proukrajinska) uspije više uvjeriti da je taj potez (ne)ispravan. Trumpu je samo važno „završiti rat i zaustaviti daljnje ubijanje ljudi“ – što je fraza koju često ponavlja. A ukoliko bi uz to još bilo moguće polučiti i Nobelovu nagradu za mir – tim bolje! Ove godine mu je ona izmakla, ali kako je krenulo – teško da će ju dobiti i slijedeće.

Naime, Trump vuče sve ratobornije poteze prema Venezueli. Paralelno s njim, prošloga je tjedna zaprijetio i američkim vojnom intervencijom u Nigeriji – dakle, na afričkom kontinentu! Navodno zbog zaštite tamošnjeg kršćanskog stanovništva koje trpi krvave napade radikalnih islamističkih organizacija – prije svega Boko Haram, afričke podružnice puno poznatije „Islamske države“.

“Ako napadnemo, bit će to brzo, okrutno i slatko, baš kao što teroristički nasilnici napadaju naše VOLJENE kršćane! UPOZORENJE: NIGERIJSKOJ VLADI BILO BI BOLJE DA BRZO DJELUJE!”, napisao je Trump na Social Truth-u.

Gotovo je sigurno u pozadini obiju zemalja od Trumpa targiranih isključivo nafta. Trump jednostavno ne može proći mirno pokraj mjesta gdje se nalazi nafta. „Crno zlato“ duboko je prožeto čitavim njegovim bićem, a time i političkim djelovanjem. To se vidi i po pritiscima na Europu da se u potpunosti odrekne ruske nafte i plina, naravno – s ciljem da se otvori dodatni prostor za američke isporuke.

I Venezuela, a posebno Nigerija su uistinu veliki apetiti i zalogaji za Trumpa. Posebno Nigerija, koja se ubrzano pridružuje BIICS-u, i koja je najmnogoljudnija afrička država s više od 200 milijuna stanovnika i jakom vojskom, koja je, između ostalog obučavana i naoružavana i od strane SAD-a. U Africi je, osim toga, snažna kineska prisutnost, kao i ona ruska – poglavito u zemljama Sahela od kojih neke i graniče s Nigerijom (Niger, Čad).

Sve su ovo elementi koji puno više ukazuju na ubrzanu destabilizaciju stanja u međunarodnim odnosima, nego na stabilizaciju istog. Tim više što po Trumpa stanje postaje sve složenije i unutar američkog društva i na tamošnjoj političkoj sceni, gdje sve više na bolan način spoznaje kako ipak nije „svemoguć“.

U tijeku je povijesno rekordno dug zastoj tj. blokada (shutdown) financiranja saveznik institucija zbog nemogućnosti dogovora o proračunu između dviju stranaka, što sve više prijeti paralizom sustava. Medij Euraktiv je u prošli četvrtak napisao kako za 37 tisuća američkih vojnika stacioniranih u Njemačkoj prijeti neisplata plaće u studenom zbog spomenute blokade.

Republikanska stranka u pojedinim je državama u zadnje vrijeme doživjela vrlo neugodne izborne poraze uoči predizbora koji se održavaju iduće godine. Tako su uvjerljive pobjede ostvarili demokratski predstavnici za guvernere (Virginia i New Jersey, gdje je Trump u ovoj prvoj kolebljivoj državi, prije svega godinu dana doživio trijumf). Međutim najteži udarac za američkog čelnika nedvojbeno je bila uvjerljiva pobjeda u New Yorku demokratskog kandidata – Zohrana Mamdanija, koji postaje prvi muslimanski gradonačelnik najvećeg američkog grada i najvažnije svjetske metropole, u kojoj živi i daleko najveći broj pripadnika američke židovske zajednice.

Okreću mu leđa i najvažniji suradnici

Trump ubrzano gubi potporu i unutar svog izbornog tijela, tzv. „trampista“ ili MAGA Amerikanaca koje je razočarao po brojnim pitanjima. Upravo se definitivno razišao s jednom od ključnih zastupnica MAGA Amerikanaca, gotovo pa njihovom ikonom, koja je bila generator ukupne potpore Trumpovoj predsjedničkoj kampanji – Marjorie Taylor Green.

Nju je Trump prije nekoliko dana u objavi na Truth Socialu nazvao „izdajicom“ i onom koja unosi podjele u Republikansku stranku, zbog čega će on na izborima glasati za njenog protukandidata. MTG je u međuvremenu postala oštra Trumpova kritičarka, optužujući ga za odustajanje od ideala i programa za koje se zalagao. Ona navodi kako je Trump odustao od javne objave fajlova o aferi Epstein, da uvodi SAD u nove ratove umjesto da se iz njih povlači kako je obećao, kako nastavlja Bidenovu politiku pomoći Ukrajini, da osiromašuje Amerikance umjesto da ih obogati – čemu se sve ona i MAGA Amerikanci protive.

Drugim riječima, MTG nije ta koja je zastranila i postala „izdajica“, jer i dalje ustrajava na onome što je bio temelj Trumpovih predizbornih obećanja biračkom tijelu. Zbog sličnih stvariTrumpa je još napusti Elon Musk. Promijenio se, dakle, Trump a ne oni.

Rat kao izlaz?

Zato u sve složenijim domaćim prilikama i dubokoj polarizaciji društva, nije, i ne može biti isključeno da Trumpova administracija i sile koje iza nje stoje izlaz iz problema pokušaju pronaći u nekom novom američkom ratnom pohodu – što ne bi bilo prvi put. Ono što je Trumpu u tome nezgodno je da velika većina Amerikanca ne želi nikakav novi rat, uključujući i onaj protiv Venezuele. Osim toga Trump ima još itekako živo sjećanje na Bidenovo ponižavajuće povlačenje iz Afganistana i ni u kojem slučaju ne želi da se to opet ponovi i njegovom krivicom.

Sada su, osim toga, i kudikamo složeniji globalni geopolitički odnosi nego kada je Amerika kretala u ratove protiv primjerice Afganistana ili pak Iraka i Libije gdje je prethodno u Vijeću sigurnosti uvjerila globalne sile u nužnost svoje borbe protiv terorizma.

Uvjeriti sada svoje velike globalne suparnike, poput Rusije i Kine, ili pak Brazila – kako bi borba protiv Venezuele i njenog političkog vodstva zapravo bila borba protiv narko kartela definitivno bi bilo nemoguće. Štoviše! I Putin i Xi Jinping mogli bi ju itekako shvatiti kao povoljan signal da obojica riješe svoje sigurnosne probleme u susjedstvu na način kako im to demonstrira Trump (Rusija u Ukrajini, Kina na Tajvanu).

Možda se upravo o tome i radi? Jer tko može znati čime se sve moćnici ovoga svijeta bave nama iza leđa? Trgovina interesima oduvijek je postojala među svjetskim silama, a tada bi obično stradavali mali i slabi. To se itekako tiče i geopolitičke mikro-regije Zapadni Balkan.

Ali da o međusobnoj trgovini velikih za sada ipak nema govora možda svjedoči i upravo prispjela vijest na kraju pisanja ovoga teksta. Profesor s američkog Sveučilišta Columbia Jeffrey Sachs izjavio je u četvrtak na You Tubeu kako se upravo događa „nešto nezamislivo“ i da se ruski ratni brodovi nalaze uz obalu Venezuele. Rekao je slijedeće:

„Sada svjedočimo nečemu nezamislivom što se događa u Karipskom moru, nečemu što bi bilo nezamislivo prije samo 10 godina. Ruski ratni brodovi stigli su u venezuelske vode ne da bi pristali, već da bi objavili svoje geopolitičke namjere. Ovo nije samo demonstracija vojne opreme ili pomorskih manevara – svjedočimo temeljnoj preraspodjeli  moći na hemisferi koju su SAD uzimale zdravo za gotovo.“

Dakle, velika igra ipak ide dalje!

geopolitika