Malo što je u bogatoj povijesti europskoga političkog beščašća moglo biti tako odvratno kao večera koju su vodeći nizozemski celebi kralj Willem-Alexander i kraljica Máxima priredili za Donalda Trumpa i vođe zemalja članica Nato saveza, da skupa proslave pobjedu vođe američkih supremacista u njegovom ratu s Iranom. Nije do toga što su se posluživale iznutrice od masakriranih iranskih civila i na pustinjskom suncu odležani odresci od izgladnjele djece u Gazi, što ih je Trump donio iz svoga posljednjeg lova. Nije ni do toga što se Argentinka Máxima, inače bivša investicijska bankarka, kobajagi borkinja za integraciju migranata i LGBTQ zajednice – dakle, najprezrenijih Trumpovih neprijatelja – pojavila kao madame Smrt osobno, u haljini boje pistacija, s diskretnim prelivom prosutoga ljudskog mozga. Nije čak ni do toga što je Máximin donedavni premijer, aktualni Nato tajnik Mark Rutte, pri zavlačenju Donaldu Trumpu u rektum zaboravio vani ostaviti žnirance, da ga poslije mogu izvući. Do toga je što se ovom ljudožderskom večerom osim oralnog, što će reći usmenog zadovoljenja taština američkoga predsjednika, kojemu su nakon Ruttea i kraljice Máxime pristupili i kleknuli redom svi prisutni, od Edija Rame do ratobornoga njemačkog obersturmführera Friedricha Merza, te osim dodatnog njegovog zadovoljavanja plaćanjem pet posto državnog proračuna svake Nato zemlje američkoj ratnoj industriji, učinilo nešto drugo, mnogo strašnije i neugodnije. Naime, svi koji su bili za tom večerom kraljice Máxime i njezina slabim protokom i miješanjem gena pomalo degeneriranog muža, na svoju su dušu i svoj moralni račun, te na dušu i račune svakog od stotina milijuna svojih građana, tom večerom svojevoljno i bespogovorno preuzeli odgovornost za samovoljne američke ratove i počinjene ratne zločine na Bliskom i Srednjem istoku. Kada se vaš predsjednik ili premijer slade tripicama na nizozemski, priređenim od prosutih ljudskih crijeva, vi imate ozbiljnih želučanih problema. Ali vi, prije svega drugog, imate problema pred Bogom, ili pred nekim vlastitim moralnim principom, kojim zamjenjujete neprisutnog Boga, jer je vaš predsjednik ili premijer dijeleći teret zločina s vođom američkih supremacista taj teret prebacio na vas.
Zahvalan sam predsjedniku Republike Hrvatske što nije otišao na večeru kralja Willem-Alexandera i kraljice Máxime u Haagu. Svoj nedolazak opravdao je žilavom višednevnom koronom. Premda je koronavirus odavno već izgubio slavu i moć, i premda bijeli judeokršćanski američki supremacistički vođa Donald Trump u koronu osobno i ne vjeruje, a u ono u što ne vjeruje on, ne vjeruju ni Rutte i dvadesetak patuljaka i patuljčica, ipak je to Milanoviću stvorilo priliku za stanovitu distancu i od događaja, i od njegovih sudionika. Možda bi efektnije bilo da je svojim domaćinima poručio da ima kugu ili lepru, te drevne starozavjetne bolesti Istoka, ili da ih je prepao time da je konvertirao na islam šiitskog vjerozakona – što bi gospodu oko kraljice Máxime nužno moglo skandalizirati jednako kao da je u istom tom slobodarskom Haagu 1943. konvertirao na židovstvo – ali već je i korona bila sasvim dovoljna.
Naravno, ne treba imati iluzije da je na slici u koju upravo zurim, u čijem su središtu kraljica Máxima u svojoj haljini boje mučnine, okružena uglavnom muškarcima u tamnim odjelima, s tek dva izuzetka: Volodimirom Zelenskim, koji gorko žali za žrtvom svoga naroda i još gorče se nada da bi mu ova halaša oko njega željela pomoći, i Edijem Ramom, u odijelu boje zatvorskog zida i švercerskim tenisicama, itko uopće i primijetio da Zorana Milanovića, predsjednika malene i marginalne Republike Hrvatske, na večeri i fotografiranju nema, kao i da je itko pamtio duže od tri sekunde njegovo objašnjenje da se bori s okorjelom koronom, koju im, ljubazan kakav jest, ne želi prenijeti. Ta Milanovićeva gesta, koja je bez ikakve sumnje najupečatljivija državnička gesta jednoga hrvatskog predsjednika u proteklih trideset i pet godina, kojom se isključio iz društva nedostojnih, tiče se samo njega, Milanovića, i nas, njegovih građana. Zbog sebe i zbog nas on se nije našao tamo gdje nije ni trebao biti. Zaboga milog, dovoljno smo još uvijek imućni da možemo večerati i na svoj račun. Ako i nismo, ugodnije je, a možda i časnije u ova ljetna doba ponekad ostati gladan. Prija to želucu i metabolizmu čovjekovom. A i što uopće jesti, dok ratni saveznik američkog predsjednika po Gazi puca po ljudima koji pokušavaju doći do hrane?
Hrvatska je, rekli smo to upravo, malena i marginalna zemlja. Za građane Hrvatske i za ponekog njezinog političara koji ipak ima ljudski i narodni integritet, to bi, naročito u zla doba, trebala biti prednost. Općenito, za ljude od formata, ili za ljude koji su odrasli u skladu sa sobom i svim svojim talentima i nedostacima, bolje je, sigurnije, pa čak i dostojnije da su građani malih zemalja. Važno je samo da se ne propinju na prste da budu veći i da se ne trse da u velikim europskim i svjetskim sranjima daju prilog koji će ih nadrasti. Danas, 2025. godine, biti Europljanin u nekom višem i plemenitijem smislu, znači biti građanin Slovenije, zemlje koja na neki otvoren i dostojanstven način ostaje protiv vlastitoga zeta. Njezino protivljenje i pozicioniranje na strani europskih vrijednosti, na strani Kantova moralnog imperativa, na strani one Europe koja se ujedinjavala da ne bi samoj sebi bila neprijatelj, primjer je časnog i dostojanstvenog ustrajavanja na nečemu što na kraju mora pobijediti. Ili, bolje rečeno, ne pobijede li u Europi europske vrijednosti, trijumfiraju li rektalni alpinizam i savršena moralna indiferentnost Marka Ruttea i skupine delinkventnih muškaraca u tamnim odijelima, Europa i europejstvo izgubit će svaki smisao. Slovenija je na strani europskih vrijednosti ne zato što je to sigurna politička oklada, nego zato što nema smisla, naročito ako si mali, kladiti se na išta drugo. Ne pobijede li europske vrijednosti, nego, recimo, američki supremacistički vođa Trump, neće više biti ni Slovenije, ni Hrvatske. Tojest, neće ih biti krenu li za pobjednicima. Njihov je izbor da u odsutnom času, kada ih Hitler ponovo zovne u bitku za Staljingrad, kažu da imaju koronu. Kad si dovoljno mali, u prilici si i da se praviš blesav.
“Ja nisam NATO cheerleader koji s kastanjetama i perikom uveseljava publiku, nego gledam što je za Hrvatsku realno i što je naš interes, a naš interes je da definiramo sposobnosti koje su nam bitne, a da pritom potrošimo što manje novaca plaćajući trećima. Ako ćemo mi nešto proizvoditi, iako u ovom trenutku ne vidim što, super.” To je ono važno što je predsjednik Zoran Milanović rekao u vrijeme haških bakanalija priređenih za Donalda Trumpa. Time je izazvao stanoviti bijes Plenkovića i njegovih medija, koji već tjednima na posve karikaturalan način podjaruju američko-izraelski ratni i ratno-pobjednički entuzijazam. (Uzgred, potrudite se katkad provesti barem pola sata u uspoređivanju proiranske propagande u medijima i na društvenim mrežama sarajevske čaršije s američko-izraelskom propagandom zagrebačkih medija: na čaršiji se tvrdi da je Iran pobijedio u ratu, s istim entuzijazmom s kojim se na Jelačić placu veli da su u ratu pobijedili Amerika i Izrael.) Dvije strane, naime, predsjednikova i premijerova, na različite načine shvaćaju i tumače hrvatske nacionalne interese. U ovom slučaju, Milanovićeva je strana nesumnjivo prava. Jer je lako zamisliti kako bi cijela stvar izgledala da je nekim izbornim čudom, ili nekom intervencijom u srž izbora, kakva je provedena u Varaždinskoj županiji, na predsjedničkim izborima pobijedio Dragan Primorac, ili da se recimo povampirila mama harvardske studentese Kolinda Grabar Kitarović. Tada bi u Haagu, na susretu Natovih cheerleadera i cheerleadersica, sve bilo drukčije. Jedino što ovom nedužnom promatraču i ponosnom građaninu Hrvatske – ponosnom, zbog jedne propuštene večere hrvatskoga predsjednika! – na um pada kao spasonosan geg jest sljedeće: možda je doista predsjednik imao koronu, i možda je ta korona bila izraz hrvatske sudbine, a ne privatne bolesti, pa bi, možda, s koronom pred ekipu stigli i Dragan Primorac ili Kolinda Grabar Kitarović, e da su to dvoje predsjednik ili predsjednica. Oni se, za razliku od Milanovića, ne bi suzdržali, nego bi se sočno izljubili s predsjednikom Trumpom i ostalima. Ali nije to ništa, samo malo jača prehlada!
