FOTO: Saša Zinaja/NFOTO, Pixabay
Kakvu smo političku zajednicu izgradili? Scenu u kojoj se moral pretvorio u dekor, raspodjela pozicija i resursa u klijentelističku rutinu
„Teško vrijeme za matore, prijatelju moj
Ljudi postaju nalik na kokoši
Slabo vide i rano liježu
A jutrom žure na kopanje
Zbijeni u gomile duhana
Džepova usukanih od znoja dlanova
Zalaze svuda i u sve guraju nos“
Branimir Štulić
Odisej je znao da će pasti na pjesmu. Pa se vezao. Za jarbol. Račun vlastite zablude ispostavio je sebi. Ne brodu i posadi. U Hrvatskoj „zov sirena“ više je od metafore – zvučna kulisa demokracije. Kadrovi plešu, prebacuju se, skaču sami sebi u usta. Biografije se prilagođavaju. Ovoga smo se vikenda u Večernjem prisjetili ranih radova današnjih desnih državotvoraca. Ili refren s Ustavnog suda, izbor zamjenice predsjednika Suda. Neočekivana promjena dresa. Sve za funkciju. Ljudi su kvarljiva roba. Selektivna principijelnost bolest je naše politike. Koliko smo puta komentirali: ovaj je izdao, onaj se prodao, treći posrnuo. Moraliziranje, međutim, ne oslobađa od pitanja: kako je moguće da to stalno i nanovo prolazi? Kakvu smo političku zajednicu izgradili? Scenu u kojoj se moral pretvorio u dekor, raspodjela pozicija i resursa u klijentelističku rutinu.
Oportunizam u nas nije samo moralna dijagnoza ni drama karaktera, već individualno okorištavanje, karijerna strategija. Političko djelovanje koje ne počiva na idejama, već praćenju vektora moći. Nije to samo međustranački već i unutarstranački fenomen. Danas podržavate jedno, sutra drugo. Kad vjetar promijeni smjer, mijenja se i garderoba. Političko preoblačenje nije metanoja, nego interesna meteorologija. Naravno, postoje i promjene mišljenja koje proizlaze iz novih promišljanja. No kad se „spoznaje“ poklapaju s kadrovskim skokovima i raspodjelom resursa, ne govorimo o prosvjetljenju već karijeri.
U političkim kulturama bez glasa, kad je rasprava ritual, a ne korektiv, stav prokletstvo, a ne politička pozicija, dosljednost se prepušta naivnima. Prilagođavanje, kopernikanski obrati mišljenja, prelet u tabor koji obećava više, u stranci ili izvan nje – strategija su osobnog napredovanja. Lojalnost se ne zaslužuje, već kupuje. Tko uspijeva? Onaj tko glumi jedno, misli drugo, poduzima treće, a kad osjeti da je sigurno ili korisno, skida masku. Tako ukrug. U sustavu bez glasa i nagrade za lojalnost, dosljednost izgleda kao hobi za gubitnike.
Polit-scenografija počiva na ljudima bez biografije. To je ključ razumijevanja političkog cirkusa. U ozbiljnim sustavima kandidati dolaze s biografskim kapitalom – djelima, javnim polemikama, znanjem. To nije samo politička popudbina nego i jamstvo predvidljivosti. Za ljude s biografijama i karijerama prije politike, znamo za što se zalažu. Biografija obvezuje. Tko nikada javno nije iznio stav, nema ni unutarnji trošak „izdaje“. Zato „prazni listovi“ lakše preživljavaju. Kad kriterij nije struka nego podobnost, napreduju ljudi bez vlastite baze i bez javnog traga. Takvi najlakše mijenjaju stav, tabor i dres.
U Hrvatskoj dominira narativ da se politikom ne bave stručnjaci, da je politika posao za političare. Politika je postala sama sebi svrhom, kao da je riječ o apstraktnim procesima, a ne konkretnom upravljanju zdravljem, radom, obrazovanjem, pravosuđem, upravom. Posljedica je groteskna: resore vode ljudi koji do jučer s tim područjem ništa nisu imali. Ministarstvo postaje pripravničko mjesto za ministra. Politički upravljači uče u hodu, do odgovornosti ne stignu nikada. Demokratski mandat daje pravo odlučivati, no samo znanje i struka daju sposobnost da se odlučuje smisleno. Ovdje imamo prvo bez drugog – zato se odluke izrode u puku poslušnost.
Weber je davno opisao: jedno je živjeti za politiku – s misijom, kompetencijom i sviješću o posljedicama. Drugo je živjeti od politike – bez ičega osim mandata. Naše okruženje proizvodi potonje. Ako ti je politika jedini zanat, uvjerenje ti je roba na akciji. Ako ti predsjednik stranke drži egzistenciju u ruci – lista ili ništa – poklonit ćeš se gazdi ili zlatnom teletu karijernog oportuniteta. Da, organizacije bez misije i internaliziranih vrijednosti stvaraju karijeriste bez otpora. Kad ne znaš čemu služiš, služiš šefu. Takva lojalnost je poput sapuna, pere svaku biografiju.
U taj obrazac sjeda i epizoda s Ustavnog suda, izbor zamjenice predsjednika Suda. Dala se izabrati u jednom „timu“, kasnije joj nije smetalo promijeniti „dres“. Predvidljivo. Nije poanta personalizirati „krivnju“, već prokazati matricu. Nameće pitanje kakva je profesionalna reputacija bez javno artikuliranih stavova? Nikakva. A u nas dobrodošla osobina koja omogućava diskretno kretanje kroz institucije dokle god gravitacija moći to dopušta. A onda skok u sam vrh. Sustav nagrađuje prilagodljive, kažnjava prepoznatljive. Takvi najbolje služe – plivaju prema pjesmi jer ih ništa ne veže.
Ovo kadroviranje, u državi u kojoj je HDZ dulje na vlasti, ima asimetrične posljedice. Jer tko dulje drži proračun, javna poduzeća i odbore za imenovanja, drži i jači razglas. Sirene se bolje čuju oko blagajne. Pa u koga je proračun, drži i preobraćenike. Ljevica tako gubi i ako jednako ne valorizira struku i znanje. Ali i činjenicom da će većina gravitirati HDZ-u jer nudi više. Birači gledaju i zaključuju: svi su isti. A kad publika to zaključi dovoljno puta, prestane sudjelovati. Cinizam postaje jedini politički program.
Pripadnost „plemenu moći“ nadomješta odgovornost. Stavovi se prilagođavaju unutarstranačkoj vertikali. Ili ako ambicije idu i dalje, mijenja se i dres. To nije devijacija već vještina. Na tržištu vjernosti pobjeđuje onaj tko brže skida etiketu i bolje lijepi novu. Kad je etiketa važnija od sadržaja, politika se pretvara u supermarket: sve je na popustu, osim časti.
Naša politička povijest nudi cijelu plejadu biografskih kameleona: Tomac, Buković, Šporer… Čak su i stranke „prelazile“ – HNS, nedavno Domovinski pokret. Neću ni spominjati unutarstranačke oportuniste. Kružne putanje, navodno u ime općeg dobra. U takvom ekosustavu svi slučajevi izgledaju logično. Naš politički second-hand nudi dresove nošene jednom. Ideje nikad.
Zašto biramo takve? Biramo unutarstranački poslušne jer su predvidljivi. A upravo zato i najlakše mijenjaju boje kad im to zatreba. Stvorili smo selekcijski stroj koji nagrađuje poslušnost, a penalizira stav, znanje, struku. Stranka koja regrutira ljude sa stavovima riskira dinamiku unutarstranačkih sukobljavanja, različita mišljenja. Vodstva to ne vole. Draže im je stado koje se glasa unisono. Ili pastva koja šuti. Stranka koja regrutira ljude bez stava ima mir. Sličan onom na Mirogoju. Dok institucija koju vodi stručnjak postavlja kriterije i stvara interne neprijatelje, institucija koju vodi „naš“ čovjek služi kao političko „parkiralište“ i trgovački centar. Ako to zvuči cinično, to je zato što jest. A cinizam nije retoričko sredstvo, već empirijski opis.
Opisani oportunizam organoleptički je dokaz da naše institucije nemaju ni misiju ni karijerne staze. Kadroviranje je ritual lojalnosti. Kompetencija je smetnja. Javna etika svedena je na naljepnicu koja se skida bez traga. Građani reagiraju najpametnijim mogućim načinom – nepovjerenjem. A ono je gnojivo za još slabije kadrove i još elastičnije biografije. Krug je zatvoren.
Rješenje ne leži u moralnim propovijedima ni revolucionarnom mudroslovlju. Trebaju dosadne, ali čvrste mjere: transparentna i javno obrazložena pravila imenovanja; unutarstranačka demokracija koja daje glas članstvu i poštuje javnost; neovisne komisije za ključne dužnosti s javno objavljenim mišljenjima; automatizam sankcija za sukob interesa. I, najteže: kultura demokracije. I osobna odgovornost. Da ministar dođe s minimalnim znanjem o resoru i planom koji se može intelektualno probiti kroz jednu novinsku stranicu i obraniti na tribini pred ljudima koji struku poznaju. Najviše će to mrziti tri publike: šefovi, oportunisti i PR-odjeli. Dobar znak.
Odisej se vezao da bi čuo sirene, a da mu brod ne potone. Mi prvo moramo naći jarbol. U politici to nisu retoričke zakletve ni selfie-demokracija, već skup pravila koja onemogućuju da talent za poslušnost bude glavni kriterij napredovanja. Suhoparni, dosadni mehanizmi koji čuvaju smisao od sirenskog falširanja. A kad se jarbol nađe i učvrsti, pjesma sirena postaje zavodljiva, ali bezopasna.
Kod nas se ne zabranjuje prelijevanje, samo se zove „fleksibilnost“. Kod nas se ne ismijava neznanje, samo se naziva „politička rutina“. Kod nas dresovi peru u istom stroju, istim deterdžentom – samo se etikete mijenjaju. A jarbol? Naravno, u remontu. Privremeno. Već trideset godina. Štulić je napisao: „Teško vrijeme za matore.“ Danas bismo dodali: teško vrijeme za jarbole. Tamo gdje je riječ jeftina – sirene su najskuplje.
