U svijetu prepunom složenih političkih i ideoloških strujanja, potrebno je jasno razlikovati političke ideologije od vjerskih i etničkih identiteta. Ova distinkcija posebno je važna kada govorimo o cionizmu i židovstvu, dva pojma koja se često pogrešno poistovjećuju u javnom diskursu. Cionizam nije židovstvo – ovo je temeljna razlika koju moramo razumjeti, pogotovo ako su naši prostori pod utjecajen ove destruktivne ideologije koja ovih dana po medijima uz pomoć domaćih političara pokušava opravdati zločine u Palestini.
Što je to cionizam?
Cionizam je etnokulturni nacionalistički pokret koji se pojavio u Europi krajem 19. stoljeća, prvotno kao sekularni nacionalistički pokret u Srednjoj i Istočnoj Europi. Glavni cilj ovog pokreta bio je stvaranje i održavanje nacionalnog doma za židovski narod, što se nastojalo ostvariti kroz kolonizaciju Palestine. Britanska podrška pokretu formalizirana je 1917. godine Balfourovom deklaracijom, a dodatno ojačana 1922. godine kada je Mandat za Palestinu pod britanskom upravom izričito davao prednost židovskim kolonistima u odnosu na lokalnu palestinsku populaciju.
Cionizam na Balkanu
“Pri samom kraju devetnaestog stoljeća, ideja židovske nacije već je uživala snažan odjek među Židovima Aškenazima u Hrvatskoj i Slavoniji. Angažirani cionistički rad brojnih muškaraca i žena učinio je cionizam vodećom političkom strujom unutar hrvatskog židovstva. Nakon Prvog svjetskog rata, a najkasnije tijekom 1920-ih, cionisti su u suštini preuzeli uzde upravljačke moći u židovskim zajednicama i od tada su određivali rad organizacija i odbora
Židova u Jugoslaviji. Prvi hrvatski cionisti već su slijedili cilj ujedinjenja aškenaskih i sefardskih Židova u južnoslavenskim zemljama.5
Nakon uspostave prve jugoslavenske države, Aškenazi, koji su živjeli prvenstveno u Hrvatskoj i Slavoniji te sjevernoj Srbiji (Vojvodina), našli su se ujedinjeni u istoj državi sa Sefardima iz Bosne i Hercegovine, Dalmacije, Srbije i južne Srbije (Makedonija). Iako su se mnogi sefardski Židovi pridružili cionizmu kao političkoj struji, cionistički odbori bili su pod dominacijom i oblikovani od strane aškenaske većine.” Izvor: Jugoslavenski cionisti…
Politika vs. identitet: ključna razlika
Dakle, cionizam predstavlja političku ideologiju, a ne religiju niti etničku pripadnost. Temelji se na cilju stvaranja i očuvanja političke dominacije, dok židovstvo predstavlja kulturnu, vjersku i povijesnu identitetnu zajednicu.
Ključno je izbjegavati generalizacije: ne smijemo poistovjećivati pojedince s ideologijama niti optuživati cijele narode za djela pojedinaca. Jednako kao što ne generaliziramo o Hrvatima, Srbima ili Bošnjacima, tako ne smijemo ni o Židovima.
Svaki narod ima svoje heroje i zlikovce, a odgovornost uvijek leži na pojedincima, nikada na narodima koji su samo izmanipulirano oruđe.
“Židovi, koji su do tada bili raspršeni i ostali ono što su oduvijek bili – elitni narod, samopouzdan i dominantan – jednom kad se okupe na mjestima svoje drevne slave, pretvaraju svoje dugotrajne čežnje u strastvenu i osvajačku ambiciju,” izjavio je bivši francuski predsjednik i general Charles de Gaulle, ukazujući na moć kolektivnog identiteta koji može povijesne narative pretvoriti u geopolitičke ciljeve.
Religijska manipulacija kao sredstvo dominacije
Cionizam često koristi vjerske simbole i narative kako bi stvorio osjećaj izabranosti i iznimnosti. Ljudi su podložni vjerovanju da su “najbolji” ili “izabrani”, dok su drugi u podređenom položaju. Ova manipulacija toliko je snažna da čak i kritički nastrojeni pojedinci mogu podleći njezinu utjecaju, prihvaćajući ideju o superiornosti vlastite skupine nad drugima.
Pitajte jednog protestanta iz SAD što misli o cionističkom režimu Benjamina Netanyahu. Odmah će vam reći: “To je biblijski narod i u njega se ne dira”. Ako ne vjerujete, pitajte nekog u svojoj okolini. Vidite koliko je jaka religiozna manipulacija.
Kada se nezadovoljstvo naroda usmjerava prema “drugima”, umjesto prema stvarnim tvorcima manipulativnog sustava, potlačeni postaju sudionicima vlastitog podčinjavanja. Ova pojava vidljiva je u mnogim društvima, uključujući i ona na Balkanu, gdje su nas političari izdali i prodali, jer za drugo nešto nisu sposobni.
Solidarnost “odabranih” nasuprot nejedinstvene većine
Religijska i etnička solidarnost, posobno cionistička, stvara čvrste mreže koje djeluju kao jedinstvena snaga. Nasuprot tome, većina društva je podijeljena – razjedinjena klasnim razlikama i vjerovanjima. U takvom odnosu snaga, organizirana manjina s jasno definiranim ciljevima često pobjeđuje jer nema unutarnjih podjela koje bi ograničavale djelovanje. Ovladava svime i svaku osoba podređuje svom cilju. To je loše, ali sasvim normalno i prirodno ponašanja s ciljem jačanja vrste.
Ovaj fenomen posebno je izražen na Balkanu, gdje su etničke i vjerske podjele često instrumentalizirane u političke svrhe. Umjesto da grade društva na temeljima zajedničkih vrijednosti, mnogi balkanski političari koriste razlike kao sredstvo održavanja vlastite moći, a pogotovo onda kada ih netko jači i bolji financira i podupire.
Balkanski politički akteri: između nesposobnosti i služenja tuđim interesima
Balkanski političari često pokazuju nedostatak kompetencija za provođenje značajnih reformi, no istodobno izvrsno vladaju umijećem služenja tuđim interesima. Ova prividna kontradikcija zapravo otkriva suštinu problema – njihova osrednjost čini ih idealnim instrumentima za vanjske sile: razgradnja postojećih struktura za njih je jednostavnija od izgradnje novih.
Umjesto da grade države na čvrstim temeljima, oni nerijetko razjedinjuju zajednice, koristeći nacionalizam ili religiju kao sredstvo održavanja vlastite pozicije moći. Ova dinamika dodatno produbljuje već postojeće društvene podjele.
Palestinsko pitanje i balkanska šutnja
Humanitarna kriza u Gazi predstavlja jasan primjer kako se geopolitički interesi često stavljaju ispred humanitarnih načela. Dok u Palestini stradavaju civili, uključujući djecu i žene, mnoge balkanske zemlje ne zauzimaju jasan stav ili čak nekritički podržavaju jednu stranu sukoba.
Ova ravnodušnost pokazuje koliko su neki vodeći političari spremni zanemariti humanitarna načela radi svojih osobnih interesa.
Šutnja otkriva duboku isprepletanost regionalnih politika s globalnim silnicama. Umjesto da osude nasilje i zatraže mirno rješenje sukoba, brojni političari i mediji na ovim prostorima šute ili nekritički podržavaju cionističku zločinačku stranu, žrtvujući time moralni autoritet svojih država.
Važno je naglasiti: nisu svi Židovi cionisti, niti su svi cionisti Židovi. Mnogi Židovi, kako u Izraelu tako i diljem svijeta, kritiziraju cionističku politiku svoje vlade, no njihov glas često nije dovoljno zastupljen u globalnim medijima.
Istovremeno, cionizam ima i nežidovske zagovornike – političare, korporacije i ideologe – koji ga podržavaju iz vlastitih interesa. Ova složena mreža odnosa dodatno otežava jasno razumijevanje situacije.
Na Balkanu su skoro svi političari procionistički nastrojeni. Ne zato što vole cionizam ili ga razumiju, nego zato što su oportunisti i znaju da se mogu okoristiti. Često su to potomci onih koji su te Židove sa osmjehom ispraćali u logore smrti. Među njima se istuču: Dragan Primorac, Marijana Petir, Milorad Dodik, Dragan Čović…
Pouke povijesti koje ne smijemo zaboraviti
Ne smijemo dopustiti da kritika cionizma preraste u mržnju prema Židovima kao narodu. Povijest nas uči da kolektivno pripisivanje krivnje cijelom narodu može dovesti do tragičnih posljedica.
Holokaust, tijekom kojeg su milijuni nevinih ljudi stradali zbog kolektivne krivnje, predstavlja mračnu opomenu o tome što se događa kada se pojedinci sude prema pripadnosti, a ne prema djelima.
Hitler je iskoristio predrasude prema pojedinim Židovima kako bi opravdao genocid. Slična se pojava događa i s Romima danas – često su žrtve stereotipa umjesto da ih se promatra kao pojedince.
Slična se pojava događa i s drugim marginaliziranim skupinama, poput Roma, koji često postaju žrtve stereotipa umjesto da ih se promatra kao pojedince s vlastitim vrlinama i manama.
Put naprijed: kritičko promišljanje i otpor manipulaciji
Umjesto da ljude dijelimo prema njihovoj etničkoj ili vjerskoj pripadnosti, nužno je razumjeti mehanizme moći koji nas dijele i slabe. Svatko od nas odgovoran je za svoje izbore i ne smije postati oruđe u rukama onih koji šire podjele radi vlastite koristi – bili oni cionisti, nacisti ili zagovornici bilo koje isključive ideologije, pa čak i one prisilno uključive kako što su LGBT i Trans. Ako podlegnemo manipulaciji, stradati će nedužni, dok će stvarni krivci ostati zaštićeni.
Samo kroz zajedništvo, kritičko promišljanje i pravdu za sve možemo izbjeći ponavljanje povijesnih pogrešaka i graditi pravednije društvo.
U svijetu prepunom složenih ideoloških strujanja i sukoba, put k razumijevanju složenih odnosa između cionizma, političke manipulacije i balkanskih realnosti zahtijeva upravo takav pristup – onaj koji priznaje kompleksnost situacije i ne odustaje od potrage za istinom i pravdom.
