Nakon dvadeset godina arkanske prakse političkog uplitanja u zapošljavanje u Slavonskom Brodu, bezličnom (bez posebne i prepoznate personalnosti) panonskom gradiću na periferiji hrvatske provincije, i fenjeraškoj Brodsko-posavskoj županiji - odavno se mogu definirati konture patronskog lanca koji se proteže od obitelji do stranačkih poslušnika i njihove djece, obuhvaćajući/formirajući nekoliko tipova podzemnih krugova moći. To nije samo tamo neki povremeni „loš običaj“, to je teški višedesetljetni strukturalni problem koji uništava javnu upravu, školstvo, kulturu, zdravstvo, medije, sport, javna poduzeća, pa čak i privatno poduzetništvo, i koji sije nesigurnost, zavist i cinizam među građanima i zaposlenicima. Radi se o čitavom sustavu razmještanja po krugovima utemeljenih na osobnim vezama, interesima i zaštiti, a ne na pravu i meritokraciji, a koji izravno utječe na moral, učinkovitost i povjerenje u javnu upravu i političku vlast. Dužnosnici koji posjeduju veliki i nekontrolirani utjecaj, koristeći veliki dio svoje moći za klijentalističko zapošljavanje, ne samo da krše etička i zakonska pravila (ako ih ima), nego stvaraju kulturu očekivanja - ljudi uče da ne vrijedi truditi se, nego pripadati „pravom krugu“. To je toksično za lokalnu zajednicu, jer kompetencija i integritet postaju sekundarni kriteriji, dok mreža rodbine, stranačkih i prijateljskih veza dominira. Utječe li takav način zapošljavanja na sadašnjost i budućnost Slavonskog Broda i Brodsko Posavske Županije? O ljudi moji, pa zar to nije očito!!
U prvom krugu zapošljavanja je rodbina tj rodijaci. Tu se radi o najdirektnijem obliku moći. Kad moćnik zaposli vlastite rođake, tu se više ne radi o sposobnosti ili meritokraciji, nego o jačanju osobnog kapitala - sigurnosti i kontrole nad resursima. To je čista privatizacija javnog dobra. Politika koja nadzire zajednicu postaje produžena ruka osobnih interesa. Rodbina je najsnažniji „čvor“ u mreži kruga moći. Zapošljavanje rodbine nije samo privilegija, nego način učvršćivanja osobnog mrežnog kapaciteta. Svaki član obitelji koji dobije posao postaje produžena ruka moći, dodatni kanal informacija i kontrola nad tijelima koje „brinu“ o zajednici. Svaki rođak postaje satelit moći dužnosnika.
U drugom krugu su stranački pouzdanici. Njihovo zapošljavanje je klasična politička nagrada. Oni koji su lojalni, oni koji mogu širiti propagandu ili učvrstiti lokalnu političku bazu, dobiju privilegije. Time se stvara stranačka mreža koja ovisi o jednoj osobi, a ne o funkciji. Grad i Županija postaju instrumenti političkog kapitala. Ovdje je ugrađena logika lojalnosti kao valuta umreženosti. Stranački pouzdanici su mostovi koji povezuju dužnosnike sa širim političkim mrežama, od mjesnih odbora, općina do nacionalnih struktura. Dužnosnici ne drže mrežu samo unutar svoje šire obitelji i rodijačke povezanosti, nego su „umrežili“ političke saveznike koji prenose njihovu moć dalje. Ti čvorovi su od veće strateške važnosti nego rodbina, jer povezuju unutarnju mrežu s vanjskim resursima, omogućujući utjecaj i izvan grada i županije.
U trećem krugu su prijatelji i njihova djeca. Tu ulazi socijalni kapital i mreže povjerenja izvan stranačkih okvira. Riječ je o „pozajmljenoj lojalnosti“ - prijatelj ti vjeruje, ti mu vjeruješ, ali sve to opet pod kontrolom moći dužnosnika. U ovom krugu se često skriva i nepotizam koji ima privid moralnosti, jer je prijateljstvo „opravdano“. Prijatelji i njihova djeca su nešto između privatnog i javnog: socijalni kapital koji nije formalno politički, ali donosi povjerenje i „meku“ kontrolu. Stvara se fleksibilan sloj mreže, koji može služiti kao buffer ili most između rigidnih hijerarhija prvog i drugog kruga. Ovo su potencijalni čvorovi koji šire mrežu u nove, neočekivane smjerove, ali pod uvjetom da ostanu lojalni „središnjem čvoru“.
U četvrtom krugu su ostali. Ostali kandidati, možda kompetentni, možda i ne, ostaju na marginama. Njihov put do zaposlenja nije krut, ali šanse se drastično smanjuju jer sustav funkcionira po pravilima „krugova moći“. Ovdje mreža pokazuje svoju ekskluzivnu prirodu: tko nije povezan, teško da će ući u igru. Kompetentni ljudi ostaju periferni čvorovi, s minimalnim pristupom informacijama i resursim s posljedicom da mreža postaje zatvorena, samodovoljna, održava status quo i štiti centralni čvor od vanjske prijetnje ili inovacije. Centralni čvor odlučuje tko dobiva informacije i resurse. Svaka nova zaposlena osoba u mreži postaje kanal njegove volje.
A oni koji zaposle nekog iz dužnosnikove mreže ne dobivaju samo radnika - dobivaju zaštitu, pristup i status. Na primjer, direktor ustanove, ravnatelj obrazovne ustanove, šef javnog poduzeća, ako zaposli „preporuku odozgo“, time si kupuje imunitet. Zna da ga političar neće micati, jer pokazuje lojalnost. Njegova fotelja postaje sigurnija. Oni koji udome dužnosnikovog čovjeka automatski postaje „unutra“ – lakše dobiva sredstva, projekte, povišice budžeta; dobiva deblju liniju prema centralnom čvoru. Takvi se više ne doživljavjua kao „neutralan šefovi“, nego kao vezni čvor između centralne figure i periferije. Svi znaju da on ima direktan kanal prema... zna se kome. Njegova riječ, pa i sitna, postaje teža od pravila i propisa. Dakle, ako zaposli rođaka/pouzdnika/dijete nekog prijatelja... rečenih dužnosnika, stvara obostranu obvezu. „Ja sam tebi dao, ti meni duguješ.“ Taj osjećaj uzajamne vezanosti cementira mrežu. Uglavnom ja tako, a o detaljima bi se još moglo i moglo.
I kako se riješiti hobotnice? Drugi put o tome, ovo je samo light dijagnoza socijalne bolesti koja razara cijeli organizam
Znam što će sad reći čitatelji. Jebeš ovo sociološko teoretiziranje bez imena centralnih čvorova koji ljudima određuju sudbine prema vlastitom nahođenju. Čekaj čitatelju, a možda ne želim smanjiti šanse umrežavanja nekom kandidatu za upad u mrežu, nekom pametnom, ali hendikepiranom jer ne spada u spomenute krugove pod "nadležnošću" lokalnih patrona, hahahahaha. Jer ovdje, i već dvadeset godina, teško ide zapošljavanje kako treba biti.
________________________
