Nekad, u doba komunističkog mraka – sjetit će se preživjeli – u Dalmaciji se to zvalo “pivanje pisama”. “Piva je pisme”, zavjereničkim bi šaptom prije pedeset godina, negdje u ljeto 1975., konobar u gostionici u Zmijavcima kraj Imotskog odgovorio kad bi ga pitali gdje je, bogati, nestao Jozo Markotin. “Piva je pisme”, pokazivali bi godinu dana kasnije ljudi vidno propalog Jozu, brzim korakom prelazeći na drugu stranu ulice. “Piva san pisme”, odgovorio bi Jozo Markotin kad bi ga kasnije pitali zašto je ono 1975. bio u zatvoru. Teško da je još negdje i još nekad bilo države u kojoj je postojao krimen “pjevanja pjesama”.
Ne kažem, i tamo i tada isto se govorilo za ljude koji pjevaju pjesme, ali “pjevanje pjesama” općenito je označavalo upravo to o čemu je riječ – dobro, dvije – dakle pjevanje pjesama, pa je moglo izgledati sumnjivo točno koliko i “čitanje knjiga”, “gledanje slika” ili, nemam pojma, “plesanje plesova”. Te 1975., samo jedan primjer, svjetski hit bio je singl američkog black-pop banda Earth, Wind & Fire “Sing a Song” – “Pjevaj pjesmu” – ali nitko u zemlji Americi to nije shvaćao kao kontrarevolucionarnu subverziju. Pričalo se i smijalo cijele te jeseni u jugoslavenskoj Udbi, kako CIA i FBI od njujorškog Vrhovnog suda zbog protudržavne djelatnosti traže deportaciju Johna Lennona, a Earth, Wind & Fire im ispred nosa pjevaju “Sing a Song”, pjesmu o pjevanju pjesama.
I tamo i tada i vazda, kažem, isto se govorilo za ljude koji pjevaju pjesme, ali samo u komunističkoj Jugoslaviji točno se znalo koje to pjesme pjevaju ljudi koji, hm, pjevaju pjesme. Nije svaka pjesma bila za pjevanje pjesama. Te 1975., recimo, pjevala se i Mišina “Ostala si uvijek ista” i Oliverova “Galeb i ja”, i Terezine “Nježne strune mandoline” i “Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac” Bijelog dugmeta, bjesomučno se pjevala i Dadina “Da li znaš da te volim”, pa ipak nijednog gimnazijalca na ekskurziji Udba nije zajedno s gitarom izvukla iz autobusa i strpala u maricu s optužbom da je “pjevao pjesme”.
Prekaljeni jugoslavenski policajci duha bez greške su prepoznavali pjesme koje se pjevaju kad se “pjevaju pjesme” i vrlo ih precizno razlikovali od običnih, metnimo ljubavnih i ostalih takozvanih raznih pjesama za pjevanje: neobučenom i neutreniranom uhu moglo je izgledati da, metnimo, i Oliver “piva pismu”, ali Splitski festival bio je tek pjevanje pjesama, a ne pjevanje pjesama: vaše civilno uho, primijetili ste, ni u prethodnoj rečenici nije vidjelo nikakvu razliku.
“Pjevanjem pjesama” općenito se nazivalo, jasno, pjevanje “nacionalističkih i reakcionarnih pjesama”, budnica i davorija što su prizivale predkomunističku povijest i izrijekom spominjale Hrvate, Srbe i ostale naše narode i narodnosti, zajedno s pripadajućim hrvatskim, srpskim i ostalim nacionalnim pridjevima. Zašto je onda mogla “Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac”? Eh, zašto. Komplicirano je. Da je Bijelo dugme 1975. pjevalo “Tako ti je mala moja kada ljubi Hrvat”, ili “Srbin”, već do refrena banula bi mu narodna milicija, “Hej stani, hej stani lane moje!”, i lane moje bi, da skratim, dobilo po bubrezima. “Bosanac” je, međutim, mogao. Bosanci su bili samo benigna spadala iz viceva, nije bilo Bosanaca koji podmeću bombe, otimaju avione i pjevaju pjesme. Oni su samo pjevali pjesme.
Cijele te 1975. pričalo se tako i smijalo u CIA-i i FBI-u kako jugoslavenska Udba hapsi Jozu Markotina iz Zmijavaca zbog benigne pjesme “Vila Velebita” – u kojoj optuženik zaziva planinu Velebit, “vilovito stijenje”, pa “ljubi njegovo smilje” i ostalo ljekovito bilje – a Simfonijski orkestar Radio-televizije Zagreb svake im večeri u ponoć na Prvom programu Radio Zagreba ispred nosa izvodi “Lijepu našu”, u kojoj izrijekom umjesto ljekovitog bilja “svoj narod Hrvat ljubi”, pjesmu za pjevanje pjesama koja je svega par mjeseci ranije uvedena u republički Ustav kao službena himna Socijalističke Republike Hrvatske!
Tako je to bilo, draga djeco, u ona mračna vremena kad se zbog pjevanja pjesama išlo u zatvor, i kad čovjek, katolik i Hrvat nije smio pjevati “Vilu Velebita”. Ili onu – meni se i danas govno smrzne od straha kad je čujem – “Došel bum doma, sel si bum pod brajde”.
“Otpjevajte danas onu prekrasnu popevku ‘Došel bum doma, sel si bum pod brajde’, jer to je jedna od popevki koje su nastale u vremenima kada se nije smjela spominjati Hrvatska, Hrvatsko zagorje, domovina, bregi, zipka u kojoj domovina spi, sve ono što je izražavalo domoljublje!” rekla je tako na svečanom otvaranju Festivala kajkavskih popevki u Krapini prije pet-šest godina predsjednica Kolinda Grabar–Kitarović, poželjevši čuti staru popevku “Došel bum doma, sel si bum pod brajde”, onomad toliko zabranjenu da nije smjela biti ni napisana: zloglasnu pjesmu o “zipki u kojoj domovina spi” autor Rajko Suhodolčan – koji, nota bene, u komunističkoj Jugoslaviji nije smio pisati hrvatske popevke, već je morao biti rocker – konačno je skladao tek 2000. godine, cijelih dakle deset-petnaest godina nakon što je bila strogo zabranjena.
Jesu li onda bivša predsjednica i njeno revizionističko društvo isti kreteni kao i udbaši? Jesu li oni zapravo udbaški jataci, kad naknadno, decenijama kasnije, zabranjuju pjesme koje su komunistima promakle? Naravno da nisu. Čak ni komunističkim komesarima, naime, nikad nije palo na pamet tvrditi da u Karađorđevićevoj diktaturi nisu smjeli pjevati “Druže Tito, mi ti se kunemo”, ili da se za vrijeme NDH nije smjelo pjevati “Po šumama i gorama”. Naši su hadezeovski komesari ipak mrvu veći kreteni: oni ne samo da pjesme zabranjuju i danas, nego ih zabranjuju čuvajući ustavni poredak države u kojoj se konačno slobodno smiju pjevati pjesme.
Prije nekoliko dana – samo posljednji primjer – u Splitu je, kao i u ostatku države, svečano obilježen Dan antifašističke borbe, i pred zgradom Hrvatskog narodnog kazališta održan je tradicionalni koncert ženskog zbora Marjanke, koje su, kao i svake godine, otpjevale koloplet antifašističkih pjesama, poput “Padaj, silo i nepravdo”, “Marjane, Marjane” ili “Oj Mosore, Mosore”. Dobro, osim “Padaj, silo i nepravdo”. I osim “Marjane, Marjane”. Da, i “Oj Mosore, Mosore”. Zapravo, da skratim, otpjevale su koloplet antifašističkih pjesama bez ijedne antifašističke pjesme. Na repertoaru Marjanki ostali su tako dalmatinski šlageri i “Tvoja zemlja” Vice Vukova, pjesma koja je bila toliko partizanska da je bila zabranjena i u doba komunističke Jugoslavije.
Odmah se, razumljivo, posumnjalo da iza zabrane stoji nova splitska gradska vlast na čelu s HDZ-ovim gradonačelnikom Tomislavom Šutom, ali komunisti iz HDZ-a, pokazalo se, nisu imali ništa s tim: iz Pjevačkog društva Marjanke objasnili su kako nitko iz gradskih vlasti nije uvjetovao repertoar, već su antifašističke pjesme na koncertu povodom Dana antifašističke borbe odlučile izostaviti zbog – straha.
“Priča ja počela prošle godine, kad je jedan portal u najavi koncerta stavio veliki naslov: ‘Marjanke će pjevati partizanske pjesme'”, objasnila je voditeljica zbora Iris Simonović. “Ne mogu vam opisati kakvi su komentari na društveni mrežama uslijedili, puni prijetnji i mržnje. To je toliko eskaliralo da smo se mi, a sve smo žene u ozbiljnim godinama, iskreno prepale. Zatražile smo pomoć i zaštitu, te je koncert osiguravalo više zaštitara i pun kombi policije.”
Ukratko, policajci duha u civilu herojski su se ustremili na grupu “žena u ozbiljnim godinama”, i ove su razumljivo uplašene odlučile da ove godine ipak neće “pjevati pjesme”. Ostvaren je tako jugoslavenski komunističke ideal: nema formalne zabrane, nema marice i pendreka, ima samo razvijene svijesti radnih ljudi i građana. Netko bi, istina, tu svijest nazvao i “strahom”, ali to je već lingvističko pitanje. Po prilici kao i “pivanje pisama”.
Tako se, naime – sjetit ćemo se za koju godinu – to zvalo u doba demokratskog mraka. “Pivale su pisme”, zavjereničkim će šaptom posjetitelji koncerta na Dan antifašističke borbe odgovarati kad ih budu pitali gdje su, bogati, nestale Marjanke. “Pivale su pisme.” Teško da je još negdje i još nekad bilo države u kojoj je postojao krimen “pjevanja pjesama”.
Dobro, osim jedne.
Cijele te 2025., samo jedan primjer, pričalo se tako i smijalo u CIA-i i FBI-u kako su hrvatski udbaši u civilu pritisnuli desetak žena u godinama da na tradicionalnom koncertu povodom Dana antifašističke borbe ne “pivaju pisme”, a Ivan Barčan sa svojim tamburašima na jubilarnom im dvadesetom festivalu Šokačke pisme u Županji ispred nosa pjevao “Pjevam pjesme samo tebi, draga, pjevam pjesme zbog svoga meraka”, pjesmu dakle koja nije ni o čemu drugom nego o pjevanju pjesama.
Ovaj put država je Hrvatska, samo je godina i dalje 1975.
Ali neće ni ona dugo.
