Rijetko se umne sijede glave iz Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti objavljuju smrtnicima, rijetko kada iz svog golemog višestoljetnog životnog i historijskog iskustva nude svoje savjete, rješenja, vizije i mudrorijeke, pa je nacija posve razumljivo ustreptala kad su prošlog četvrtka iz palače na Trgu Nikole Šubića Zrinjskog obznanili kako su nakon velikog znanstvenog skupa objavili Deklaraciju.
Deklaracija HAZU! Ne događa se to svaki četvrtak, štoviše, nacionalno vijeće mudraca - najbolje i najpametnije što imamo - o važnim se društvenim pitanjima naše mlade države u svih ovih trideset pet godina hrvatske države javno, što ja pamtim, izjasnilo samo jednom: prije nekih deset-dvanaest godina trojica uglednih akademika, sama reprezentacija slavne palače na Zrinjevcu na čelu s tadašnjim predsjednikom Zvonkom Kusićem, dali su zajednički intervju Jutarnjem listu, akademskim autoritetom nudeći svoju, kako ono, "viziju bolje Hrvatske“.
U svih dvadeset pet godina mlade hrvatske države do tada nije se čuo vizionarski mudrorijek s Trga Nikole Šubića Zrinskog, pa je cijela nacija s nestrpljenjem čerupala jutarnje lišće dok nije došla do intervjua na duplerici. I što su na koncu poručile tri hodajuće biste iz aule nacionalne akademije, što su tri mušketira hrvatske pameti i znanja ponudila kao rješenje i put prema izlazu iz sveopće krize hrvatskog društva i države kao takve?
Trgovačku mornaricu!
Majke mi, uopće se ne zajebavam, a uopće se zajebavali bogami nisu ni učenjaci i druidi iz Akademije. Najozbiljnije, da im kapci pod gustim bijelim obrvama nisu ni trepnuli, najveći umovi u Hrvata predložili su Vladi formiranje trgovačke mornarice, koja bi valjda pokorila svjetske oceane i malu, ali moćnu pomorsku Hrvatsku ucrtala u atlase svjetske ekonomije! Uz dobro promišljenu strategiju i mrvu povijesne sreće, snažna bi trgovačka mornarica - nadali su se valjda akademici - Hrvatsku mogla učiniti "Republikom u kojoj sunce nikad ne zalazi“. Čak su najjužniju točku Afrike predložili nazvati Rtom dobre nade.
Bio je posljednji historijski čas za tako nešto, svijet nas neće čekati, upozoravali su gospoda akademici, posljednje što su čuli - javio im maloprije jedan mletački trgovac u prolazu - jest da su Portugalci izgleda stvarno obišli Afriku i otkrili pomorski put za Indiju.
U vrijeme, eto, kad su njihovi kolege sa svjetskih instituta, akademija i sveučilišta otkrivali tajne ljudskih i svemirskih genoma, gravitacijske valove, fotonske molekule, Higgsove bozone, egzotične hadrone i druga subatomska čudesa, a svijet se suočavao s historijskom promjenom svake pojedinačne društvene, kulturne i ekonomske paradigme, skorup hrvatske pameti učahuren u kancelarijama Akademije pravio je nacrte za škune i galijune na kojima će Ministarstvo za prekomorske kolonije zaposliti dvjesto hiljada Hrvata, poništiti trgovinski deficit s ostatkom svijeta i otploviti u ružičasti horizont!
Nisu, shvaćate, hrvatski akademici trgovačku mornaricu kao rješenje predložili prije petsto godina, kad su se nova kopna otkrivala kao danas bozoni i hadroni, nisu je predložili ni prije stotinu pedeset godina, kad je kroz Suez probijena prečica do Indije, ni prije stotinu godina, kad su parne mornarice crtale karte svjetskih utjecaja, pa čak ni prije pedeset, kad je supertankerskim i kontejnerskim transportom započela revolucija u pomorskoj trgovini. Ne: trgovačka mornarica kao dobra ideja hrvatskim je druidima s uma sišla usred globalnog ekonomskog kolapsa i vjerojatno najveće krize u povijesti svjetske pomorske trgovine!
Dok su tako korejski brodarski giganti zbrajali gubitke veličine hrvatskog budžeta i pucali kao Agrokor, akademici slavne pomorske Hrvatske, koja pri tom nije u stanju trajektima pohvatati ni kolonije na vlastitim otocima, jedinu nadu za društvo i državu vidjeli su, eto, u trgovačkoj mornarici, nekakvom valjda nacionalnom pomorsko-trgovačkom konzorciju, nešto kao Croatian West India Company, ili – ovo je samo radni prijedlog, valja ga još malo doraditi – Hidrokor.
Toliko je, eto - ravno pet stotina godina, koja godina više ili manje - dubok bezdani ambis između stvarnog života i kuće duhova na Trgu Nikole Šubića Zrinskog, čija su teška hrastova vrata pod korintskim kapitelima vremenski portal kroz koji se iz mahnite, digitalne i umjetno inteligentne 2025. ulazi u vrijeme borbe za prevlast na oceanima, velikih pomorskih otkrića, Leonarda, Michelangela i hrvatske ekonomske renesanse.
Pet stotina godina prošlo je od tog slavnog intervjua u Jutarnjem listu, i nije se otada ništa čulo iz palače na Zrinjevcu. Da, pardon, dvanaest godina. Dvanaest godina prošlo je od tog slavnog intervjua, po novome to i jest otprilike pet stotina starih, više se svijet promijenio u posljednjih dvanaest godina nego u svih onih pet stotina prije toga: nije tada još bilo ni umjetne inteligencije, ni Twittera, ni Instagrama, PlayStation još je bio na broju 3, iPhone na broju 4, a kineska ekonomija natjecala se s britanskom i francuskom, Zoran Milanović i Vladimir Putin bili su premijeri, Donald Trump voditelj nekog kretenskog reality-showa na NBC-u, a Andrej Plenković u Europskom parlamentu, onda znate kad je to bilo.
Nepovratno se u tih dvanaest godina promijenila i Hrvatska, stotine hiljada ljudi bezglavo je pobjeglo iz Lijepe naše i zamijenile su ih stotine hiljada Nepalaca, Filipinaca i Indijaca, opustjelim gradovima haraju veprovi i lisice, u kvartovskim dućanima govori se broken english, zemlju na Eurosongu predstavlja konzervativni gay katolik, SDP je izgubio u Rijeci, a cijelo to vrijeme nacionalno vijeće mudraca, najbolje i najpametnije što imamo, nije imalo ništa za reći. Posljednje što se čulo iz palače na Trgu Nikole Šubića Zrinjskog bilo je kad su ono prošle godine na prozivci živućih članova užasnuti otkrili da im se u članstvo uvuklo žensko, pa izbacili Julijanu Matanović.
Razumljivo je stoga uzbuđenje kojim je nacija prošlog četvrtka dočekala vijest da je Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti nakon velikog znanstvenog skupa objavila Deklaraciju.
Deklaracija HAZU!
Deklaracija HAZU, sunce ti heliocentrično jebem, nije to zajebancija, nije HAZU objavila Deklaraciju više od dvadeset godina - posljednja koju je objavila bila je valjda još Deklaracija o znanju iz 2004., pogovor pisao Eugen Pusić, onda znate kad je to bilo! - i cijela je nacija sada s nestrpljenjem čekala da vidi o čemu su mudre sijede glave sa Zrinjevca na čelu s predsjednikom Akademije Velimirom Neidhardtom raspravljale cijeli dan, nagađajući o čemu je riječ u tom sad već povijesnom dokumentu, je li to Deklaracija o etici umjetne inteligencije, sudbini Hrvatske u globalno zatopljenom svijetu ili, nemam pojma, izazovima i perspektivama nepalsko-filipinske Hrvatske.
I što su nam na koncu poručile hodajuće biste iz aule nacionalne akademije, što su mušketiri hrvatske pameti i znanja objavili tog historijskog četvrtka?
Da početno polje hrvatskog povijesnog grba može biti crveno i bijelo!
Majke mi, uopće se ne zajebavam, a uopće se zajebavali bogami nisu ni učenjaci i druidi iz palače Akademije. Najozbiljnije, da im kapci pod gustim bijelim obrvama nisu ni trepnuli, najveći umovi u Hrvata cijeli su taj dan raspravljali o jebenom prvom polju hrvatskog grba, o "recentnim pseudoznanstvenim tezama o početnom polju", njegovim "zlonamjernim medijskim problematizacijama" i "ahistorijskom pristupu koji isključuje petsto godina povijesti podjednake uporabe inačica toga hrvatskoga heraldičkog simbola", donijevši najzad historijsku Deklaraciju o povijesnom hrvatskom grbu, pa jednom za svagda proglasivši "kraj stigmatizacije različitih varijanata hrvatskoga povijesnoga grba".
Početno polje grba! Usred neobjavljenog Trećeg svjetskog rata, shvaćate, na samom raskršću ljudske vrste, najučenije hrvatske glave cijeli su četvrtak volovskim plugovima orale jebeno prvo polje hrvatske šahovnice!
U ono vrijeme prije dvanaest godina - sad vam se, eto, kazalo - kad su njihovi kolege sa svjetskih akademija otkrivali tajne čovjeka i svemira, a svijet se suočavao s promjenom svake svoje pojedinačne paradigme, skorup hrvatske pameti u bidermajerskim kancelarijama Akademije planirao je trgovačku mornaricu i pravio nacrte za škune i galijune s jedrima na crveno-bijele kvadratiće, zapevši na ključnom pitanju hrvatske znanosti, Majci Sviju Hrvatskih Pitanja - koji kvadratić, mater mu jebem, iđe prvi?
Pa sljedećih dvanaest godina potrošio da zaključi kako može i ovako i onako.
Jer dok na Zrinjevcu gube vrijeme na prvo polje hrvatske šahovnice, eno su u galicijskom brodogradilištu u Pontevedri već položili kobilicu za novogradnju "La Santa María de la Inmaculada Concepción", suvremenu karaku od stotinu pedeset tona, i dok učeni hrvatski zulufi odluče je li na brodskoj zastavi njihovoga galijuna prvo polje bijelo ili crveno, već će "Santa María" otkriti Ameriku, s onda ćao hrvatska trgovačka mornarica, ćao pomorska dominacija, ćao hrvatska ekonomska renesansa. Hrvatska, shvatili ste, nema vremena, sad je povijesni trenutak, dok Kina traži svoj povijesni Put svile, Rusija kopneni put za Kijev, a Amerika za Mars, svjetski oceani samo čekaju nadaleko čuvenu hrvatsku trgovačku mornaricu s prepoznatljivim ovim ili onim početnim poljem.
Još ako onaj mali Rimac otkrije parni stroj, kao što se priča po hodnicima Akademije, neće Španjolci i Englezi imati nikakve šanse.
