Ustaše su otvorile Jasenovac kao tvornicu smrti i leševima napunili Jadovno. Njihova bestijalnost sigurno nije opravdanje za zločine koje su partizani počinili. Ali retorzija se nije događala samo u Hrvatskoj. Nije samo Bleiburg postao simbol poratnog stradanja. Osveta se pobjednika nad poraženima događala diljem Europe.
Već 80 godina promiču se laži da su partizani oslobodili Zagreb, 80 godina! Nepojmljivo! – tako je pomoćni zagrebački biskup Ivan Šaško prošloga tjedna na misi “za sve civilne i vojne žrtve ubijene u Zagrebu” u svibnju 1945. predstavio okončanje Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj. Dok je cijeli svijet slavio Dan pobjede, Katolička je crkva 80. obljetnicu ulaska partizanske vojske u glavni hrvatski grad i slom kvislinške i zločinačke NDH faktički proglasila Danom poraza, grmeći s oltara protiv, kako će Šaško to formulirati, “veličanja partizanskog jugoslavenskog zločina …bezobzirno upakiranog u slavlje oslobođenja i slobode”.
Slično istupaju i šefovi desničarske stranke DOMiNO koji 8. svibnja, dan oslobođenja Zagreba, nazivaju danom okupacije. Tako Tomislav Jonjić, kandidat za zagrebačkog gradonačelnika, tvrdi da tog dana Zagreb nije oslobođen nego je okupiran. Iz tih je krugova nedavno potekla inicijativa da se ukine Dan antifašističke borbe koji se u Hrvatskoj kao državni praznik obilježava 22. lipnja. Premda bi kao parlamentarna stranka trebali pripadati ustavnom luku, nije iznenađenje, pa nije ni problem kad desničarske grupacije iskazuju desničarske stavove. Nešto je veći problem s biskupom Šaškom koji predstavlja oficijelnu Crkvu. Ali najveći je problem što je 80. obljetnicu pobjede nad fašizmom gotovo kompletan državni vrh Hrvatske potpuno skandalozno odšutio.
Samo Hrvatska bez slavlja
Dan se pobjede na najvišoj, državnoj razini slavio od Londona i Pariza do Moskve. Predsjednici i kraljevi, premijeri i ratni veterani, vojne parade i prigodne sjednice parlamenta, polaganje vijenaca na grobove palih boraca i spomenike, vatrometi i mimohodi, vojna glazba po ulicama i narodne veselice – posvuda je velika, okrugla obljetnica okončanja svjetskog rata pobjedom savezničke antifašističke koalicije svečano obilježena. Zvonio je Big Ben u Engleskoj i crkve po Francuskoj. Slavilo se i u Njemačkoj, govorima prvih ljudi države na sjednici Bundestaga. Samo su u Hrvatskoj slavlja izostala. Tek je predsjednik Republike prisustvovao svečanoj akademiji, u organizaciji boračke udruge, a zagrebačka je vlast upriličila paljenje trnjanskih krijesova, što je tradicija koju je prije desetak godina obnovila Mreža antifašistkinja, nova generacija poštovatelja partizanske baštine. Hrvatska je država obilježavanje Dana pobjede prepustila antifašističkim organizacijama i srpskoj manjini. Kao da ona s tim nikakve veze nema. Umjesto hrvatskih političara, u hrvatskim su se medijima prigodno oglasili ambasadori Velike Britanije, Francuske i Njemačke. Isti je trojac veleposlanika govorio i na tribini o 80. godišnjici pobjede u Muzeju grada Zagreba, na kojoj se baš nitko iz Vlade i Sabora nije smatrao potrebnim pojaviti.
Plenković slavio svoju nagradu
Odajući počast i, kako je rekao, vječnu slavu partizanima, predsjednik je Milanović na spomenutoj akademiji izričito apostrofirane prvoborce, organizatore ustanka iz 1941. i 1942., nazvao “nezamislivo hrabrim ljudima”, dok je režim protiv kojeg su se borili označio kao “neponovljivu sintezu zla”. Slavna mu je prošlost poslužila kao povod da više progovori o aktualnostima. Sa zabrinutošću konstatirajući “ludilo intenzivnog naoružavanja Europe, šef se države kritički osvrnuo na zahtjev o velikom povećavanju izdvajanja za obranu u zemljama NATO-a. “To znači da će Europa biti bremenita, nakrcana oružjem”, rekao je, otvoreno kontrirajući toj ideji – za koju kaže da neće izgraditi sretnu Europu, nego vodi u propast – podsjećanjem da je Europska unija formirana kao veliki mirovni projekt.
Ostali se politički čelnici Hrvatske obilježavanjem 80. obljetnice pobjede nad fašizmom nisu smatrali potrebnim baviti. Umjesto na proslavu Dana pobjede, predsjednik je Sabora otišao u Krašić na proslavu rođendana kardinala Stepinca. Umjesto o antifašističkoj pobjedi, Jandroković je izabrao da se 8. svibnja javnosti obrati lamentiranjem o vjerskim pitanjima. Posve neprimjereno svojoj funkciji, drvio je o tome kako je Alojzije Stepinac zaslužio biti proglašen svetim. Kao da je crkveni velikodostojnik, a ne šef hrvatskog parlamenta, smatrao se pozvanim suditi o blaženicima i svecima. Stepinčevu je kanonizaciju faktički tretirao kao državno pitanje.
Premijer Plenković bio je zauzet slavljenjem vlastitih pobjeda, prema kojima mu se Dan pobjede nad fašizmom valjda činio manje važnim. U Americi je primio vrijednu nagradu uglednog Atlantskog vijeća, za vođenje Hrvatske te predanost europskom jedinstvu i jačanju transatlantskih odnosa. Vrijedi zabilježiti da su slavljeničku večeru u Washingtonu za više od 600 uzvanika financirale i hrvatske firme, između ostalih i Podravka, čija se šefica Martina Dalić i osobno našla na svečanosti. Fascinantno je kako njena veza s premijerom Plenkovićem savršeno funkcionira: bivša se ministrica – zbog afere Borg – morala povući, ali je šteta brzopotezno sanirana njenim postavljanjem na čelno mjesto u Podravci, odakle Martina Dalić sada bivšem šefu galantno uzvraća, donirajući pare za njegovo veličanje na međunarodnom planu. Normalno da se takva politička veličina ne stiže baviti tricama i kučinama poput antifašizma. Premda je antifašizam upisan u osnovama Ustava, kao jedan od temelja hrvatske državnosti.
Petljavi je, čak ignorantski odnos države, preciznije Plenkovićeve grane vlasti prema partizanskom pokretu, kao možda najslavnijem dijelu nacionalne povijesti, nepametan, neodgovoran i zapravo sramotan. Generalno, pobjeda je nad fašizmom civilizacijska vrijednost.
Antifašistički je otpor ovdje bio autentičan, masovan i vrlo snažan, zahvaljujući čemu se Hrvatska po okončanju Drugog svjetskog rata našla na pobjedničkoj strani, nasuprot NDH, kako stoji u Ustavu. Narodnooslobodilačka je borba oblikovala hrvatsku državu u današnjim granicama, vraćajući Dalmaciju i otoke, Istru i Međimurje. Na koncu, osamostaljena je Hrvatska u tranziciju startala kao jedna od najnaprednijih postkomunističkih zemalja.
Neznanje biskupa Šaška
Radikalan je raskid s nasljeđem bivše države, što uključuje i oštar otklon od antifašističke retorike, nemoguće tumačiti kao logičnu posljedicu zločina koje su partizani po okončanju rata počinili. Zločini su bili strašni, novouspostavljena se vlast pokazala rigidnom, u prvim poratnim godinama i totalitarnom. Ali zločini nisu počeli s ulaskom Titove vojske u Zagreb. Biskup Šaško to možda ne zna, ali masovni su zločini, konclogori i genocid nad Židovima, Romima i Srbima počeli s uspostavom NDH. Ustaše su otvorile Jasenovac kao tvornicu smrti i leševima napunili Jadovno. Njihova bestijalnost sigurno nije opravdanje za zločine koje su partizani počinili. Ali retorzija se nije događala samo u Hrvatskoj. Nije samo Bleiburg postao simbol poratnog stradanja. Osveta se pobjednika nad poraženima događala diljem Europe. U Njemačkoj, u Francuskoj. Na Hiroshimu je bačena atomska bomba. Što slavljenje antifašističkog Dana pobjede po Europi, vidimo, uopće ne dovodi u pitanje.
Hrvatska kukavička politika
Vrijednost partizanskog pokreta otpora ne može relativizirati ni obesmisliti ni činjenica da se Hrvatska nakon okončanja Drugog svjetskog rata nije našla među zemljama s demokratskim poretkom. Postala je neslobodna, autoritarna, partijska i represivna država. Ali sustav se s vremenom mijenjao. Hrvatska se razvijala, industrijalizirala, opismenjivala, modernizirala, kulturno se ukorijenila u Europi, da bi s Ustavom iz 1974. stekla i pravnu osnovu za osamostaljenje, što je devedesetih uspjela i realizirati. Malformacije iz vremena komunizma ne mogu poništiti epohalnu važnost antifašizma za Hrvatsku. Istraživati i osuđivati partizanske zločine je ispravno, ali svoditi cijeli partizanski pokret samo na zločine netočno je i podlo. Pokušaji osporavanja partizanske borbe kao navodno suprotne hrvatskim nacionalnim interesima vođeni su prije svega namjerom revidiranja ishoda Drugog svjetskog rata. Riječ je o povijesnom revizionizmu koji bi delegitimiranjem antifašizma htio postići destigmatiziranje fašizma, kako bi se na umjetan način stvarao balans između dvije potpuno suprotstavljene strane. Jedne koja se borila za pravu stvar, što ne znači da su joj postupci uvijek bili ispravni i da i sama nije znala skrenuti u strahote. Druge koja je bez ostatka bila zločinačka, bez obzira na često socijalnu uvjetovanost njenog prihvaćanja.
Svojim prešućivanjem 80. godišnjice od sloma fašizma i oslobađanja Europe državni je vrh neoprostivu štetu napravio cijeloj državi. Odricanjem od Dana pobjede smještaju Hrvatsku u društvo onih koji su se u Drugom svjetskom ratu našli među poraženima. Pokazuju tako nepoštovanje prema ogromnim žrtvama kojima je svrstavanje na pravu stranu povijesti bilo plaćeno. Ne treba se – svim manama usprkos – sramiti partizana, koji su fašizmu i njegovoj lokalnoj, ustaškoj izvedenici pružili herojski otpor. Treba se stidjeti kukavičke i faktički kolaboracionističke politike onih koji danas vode Hrvatsku.
Stepinac je izabrao novog papu?
Strogo čuvanu vatikansku tajnu o tijeku konklave na kojoj se birao novi poglavar Katoličke crkve provalili su hrvatski biskupi. Javnosti su otkrili da je novog papu zapravo izabrao pokojni Alojzije Stepinac.
Prvo je Hrvatska biskupska konferencija u svojoj čestitci novoizabranom Lavu XIV. kao važnu i znakovitu činjenicu istakla kako se njegov izbor dogodio baš na Stepinčev rođendan. Datumskoj su podudarnosti pripisali ozbiljno, više značenje.
“Vječna se Božja mudrost u radosti poigrala”, pišu biskupi. Potom je zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša u intervjuu HTV-u, na izgleda neizbježno pitanje novinara hoće li novi papa hrvatskog Blaženika napokon proglasiti svetim, odgovorio da izbor kardinala Prevosta “nije bez Stepinčevih zasluga”, zaključujući da “Bog šalje znakove koje trebamo znati čitati”. Hrvatski su biskupi, dakle, pročitali da je blaženi Stepinac zaslužan za ishod konklave. Odnosno da je utjecao na rezultat izbora.
Na čemu temelje svoje senzacionalne tvrdnje javnost nije mogla saznati. Ali čak ako su i u izravnoj komunikaciji s Duhom Svetim, koji – prema Crkvi – vodi papin izbor, izjave hrvatskih katoličkih velikodostojnika upućuju na opsesivnu vezanost uz Alojzija Stepinca. Tko o čemu, hrvatski biskupi o svom Blaženiku. Papu Franju nisu voljeli jer je njegovo uzdizanje u čin svetosti zaustavio. Novom papi šalju poruku da ga je Stepinac iskadrovirao. Možda bi se nakon njihovih kvazi-otkrića moglo zaključiti: sretna je Crkva ako joj je jedna kanonizacija glavni problem. Ili: jadna je Crkva koja se od te fiksacije nije sposobna odlijepiti.
