Da ponovimo, ovako je bilo: javno-privatnim partnerstvom zagrebačke mafije i nekoć ugledne odvjetničke kancelarije, na jednoj strani, i Glavnog državnog odvjetnika i Hrvatske policije i MUP-a, na drugoj strani, pred televizijskim je kamerama okivan, privođen i hapšen glazbenik Mile Kekin. Cilj akcije bio je dvojak: zastrašivanje birača pred nastupajuće lokalne izbore i kompromitiranje Možemo! i SDP-a. Inspiracija za ovakvo postupanje dijelom je pronalažena u predizbornim iskustvima Lukašenkove Bjelorusije i Putinove Rusije, premda je, i to vrijedi spomenuti, mafiju u predizbornim borbama dosad angažirao samo Slobodan Milošević, u onodobnoj Srbiji.
Tu bismo s pričom mogli i stati, da neki dan nije uslijedio dragocjen nastavak. Mile Kekin objavio je spot (režija Peđa Ličina) za pjesmu “Ilica i Marica”. Riječ je o songu s punk-rockerskom glazbenom porukom, ali koji pripada jednom prilično širokom stilskom i žanrovskom okviru, koji, recimo, obuhvaća i pjesme Victora Jarre, smaknutog nakon 11. rujna 1973. na konclogoru stadiona National u Santiago de Chileu, i Woodyja Guthrieja, i ranog Boba Dylana, te u krajnje stiliziranom obliku, recimo, i songove Bertolta Brechta i Kurta Weilla. Dva su pravila koja ovakav politički i protestni song mora ispuniti. Prvo: riječ je o pjesmi koja je nužno politički oporbena, drugo: to je pjesma koja je jasno adresirana na određene osobe i vladajuću političku oligarhiju. I još nešto što je važno: preduvjet za nastanak ovakvih pjesama neslobodno je društvo, u kojem, uza sve drugo, ne postoji proturječnost između razbojnika i policajca.
“Ilica i Marica” prvi je ovakav song u Hrvatskoj, u proteklih četrdesetak godina. Prethodile su joj, recimo, pjesme Džonija Štulića “Poljska u mom srcu”, “Kurvini sinovi”, te još poneka. Kao i “Narodna pjesma”, s prvog albuma riječkih Parafa. Planetarno najpoznatiji song ove vrste bila je pjesma “Drug Store Truck Drivin’ Man”, dorađeni kantri standard iz sredine pedesetih, koji su na Woodstocku izveli Joan Baez i Jeffrey Shurtleff, posvetivši ga tadašnjem guverneru Kalifornije i budućem američkom predsjedniku Ronaldu Reaganu (“He’s a drug store truck drivin’ man/ He’s the head of the Ku Klux Klan”).
Tekst “Ilice i Marice” cijeli glasi ovako: “Od stanice do marice/ Tih desetak metara/ Stavili mi lisice/ Kažu zbog kamera/// A možda znaju za moj sprint/ Fast sam like the wind/ Pitam da ne pogriješim/ Kamo da se nasmiješim/// Ilicom maricom/ Stiže vam čovjek slon/ Vani kruže strvinari/
Da mi kopaju po rani/// Bijesni emotikon/ Kukom i motikom/ Love me hijene/ Zbog moje divne plave žene/// U marici nema zraka/ Sve je puno opušaka/ Da sam birat mogao/ Sad bi bio orao/// Kroz pleksiglas vidim Sljeme/ Stigo bi da sada krenem/ Prije mraka do Risnjaka/ Da uhvatim zalazak/ Ma lijep je ovaj Zagreb grad/ Čak i kada sviće mrak/ Prije mraka do Risnjaka/ Da uhvatim zalazak/ Ma lijep jе ovaj Zagreb grad/ Čak i kada sviće mrak/// Ilica, marica/ Znam da zvuči kao bajka/ Važno da mi vide dеca/ Kako se pokreće hajka/ Da svaki dobar linč/ Mora biti malo cringe/
Mora bit puno ljudi/ Da se nitko ne usudi/ Dići glas i biti meta/ Poštovanog polusvijeta.”
Svi se u toj pjesmi mogu prepoznati, ali, što je mnogo opasnije, sve ih u toj pjesmi možemo prepoznati. U podnaslovu pjesme stoji “hajka za odrasle”, ali “Ilica i Marica” nije bajka, jer nije alegorija. Nije to pjesma koja pjeva o jednom da bi onima koji pjesmu slušaju jasno bilo nešto drugo. Postoji trenutak u suvremenoj kulturi kada se ljudi i umjetnici prestaju sklanjati iza alegorija i kad svaka metafora postane kao britva oštro sječivo. Takav trenutak nastupa kada deficit slobode i društvena laž postanu notorni, pa alegorija gubi smisao, jer čovjeka više ni od čega ne zaklanja. Alegorijom se umjetnik štiti od hapšenja: da ga žena i djeca ne vide s lisicama na rukama. Ali nakon što se to dogodi, ova retorička figura – valjda najstarija među figurama pripovijedanja – gubi svoj smisao.
Ima ih koji su ovih dana, ne shvaćajući o čemu govorimo, primijetili da je u proteklih tridesetak godina u Hrvatskoj bilo protestnih songova. Pa bi spomenuli davni (sjajni) album El Bahatteeja “Amen”, iz godine 2002. Njemu bismo mogli pridružiti i više albuma Ede Maajke, ali to naprosto nisu songovi. To je rap, koji se od protestnog songa razlikuje otprilike onoliko i onako koliko se spjevovi u desetercu i dvanaestercu, koji se izvode uz gusle, razlikuju od narodnih pjesama. Rap je proizvod jednoga u se zatvorenog žanra, a dobar song je, čak i kada je u teatru otpjevan, ulična pjesma. Opasna ulična pjesma.
Pjesma “Ilica i Marica” je, kao i svaki dobar song Brechta i Weilla, emocionalno neuhvatljiv i neodrediv. To je pjesma dubokoga čovjekova očaja, koja je morala biti tako napisana i otpjevana da bude kontra očaju. To je pjesma krajnjeg socijalnog bunta, a opet sasvim intimna. Konačno, “Ilica i Marica” pjesma je koja govori o tome kako se osjeća pristojan građanin nakon što su ga žena i djeca vidjeli s lisicama na rukama. To što je savršeno nedužan, ne znači, naime, ništa. Ili znači to da otpočne borbu protiv one strašne zvijeri koja je stvorila društvo u kojemu savršeno nedužne ljude njihove žene i djeca gledaju s lisicama na rukama. Pjesma “Ilica i Marica” govori ponajprije o toj zvijeri.
Nakon što je Mile Kekin privođen i zlostavljan, i nakon što su to u realnom vremenu prenosili svi režimski mediji, uključujući i one koje Andrej Plenković ne obuhvaća svojom sintagmom “osovina zla”, Kekin je pušten na slobodu. To je trenutak u kojem isti ti mediji započinju kampanju zašivanja himena javno-privatnom partnerstvu zagrebačke mafije, policije, tužiteljstva i stranke na vlasti, tvrdeći da se nije dogodilo ništa, jer je glavni protagonist, eto, ispitan pa pušten. Pjesma “Ilica i Marica”, međutim, govori da se dogodilo nešto što je nenadoknadivo, nenadomjestivo i konačno, kao što je u nekom drastičnijem smislu konačno bilo odsijecanje prstiju i ubijanje gitarista i pjevača Victora Jarre. Postoji samo jedan način, sugerira nam pjesma, na koji bi se sudionici javno-privatnog partnerstva hapšenja i privođenja Mile Kekina, mogli oprati pred očima koje su vidjele sve i čule sve. Način je jednostavan: da se u dnevniku Hrvatske radiotelevizije i na naslovnoj stranici Jutarnjeg lista pojave fotografije Davora Božinovića, Ivana Turudića i Nikice Jelavića, s lisicama na rukama. Ne moraju ti ljudi biti ni privedeni, ni uhićeni, nego samo tako snimljeni i pokazani svojim ženama, djeci i unucima. Ako ti ljudi uopće imaju djece.
Song Mile Kekina govori o vladajućoj politici u Hrvatskoj, ali i o hrvatskom novinarstvu. Ali iznad svega drugog, i prije svega drugog, govori o nečemu što nas dijeli i razlikuje. Na jednoj su strani oni koji čine društveno-političku elitu, formiranu oko vladajuće ideologije i institucija koje njezini protagonisti imaju pod svojom kontrolom. Za njih, njihove pokrovitelje i prilježnike, sramota nije nikakva biti uhićen, ležati u Remetincu, šetati pred novinarima s lisicama na rukama, bivati slikavan kako ti drot u civilu gura glavu u službeni auto. Za svijet iz kojeg je Mile Kekin potekao, za njegovu subkulturu, za ideale tog dijela Hrvatske – koji uopće nije tako mali – sramota je, poraz je, jad je da te djeca vide s lisicama na rukama. Jer to je nesumnjiv znak da s tobom nešto nije u redu. Ili nešto nije u redu s Hrvatskom, što je još mnogo, mnogo gora stvar. Sve to je našlo svoju artikulaciju i formu u pjesmi “Ilica i Marica”, prvom hrvatskom političkom i protestnom songu u proteklih četrdeset godina.
U estetskom, u glazbenom i prozodijskom smislu, song Mile Kekina uzorno je napisan. Ako bismo na stvari gledali iz pjesničke perspektive – što bi i trebala biti perspektiva govorenja o tekstovima pjevanih pjesma – Mile Kekin visoko je iznad ukupne hrvatske estrade. Ali mnogo je važnije, ipak, to što on protiv sebe ima mafiju, policiju, tužiteljstvo, Partiju, režimske medije. To njegove riječi čini prodornijim nego što bi po prirodi stvari bile. Tako moćne neprijatelje Džoni Štulić nije imao, pa ni Nele Karajlić, kada je ono uzviknuo: “Crko maršal!” Oni nisu hapsili! Ovi, međutim, hapse!
