Ukapljeni prirodni plin iz Sjedinjenih Država je skup. Stvarno skup. Ali iz ideoloških razloga, EU se odriče jeftinog plinovodnog plina iz Rusije. To naravno uvelike šteti potrošačima i industriji u Europi. Koliko dugo se ovo može nastaviti?
Račun za neuspjelu europsku energetsku tranziciju postupno postaje očit - i veći je nego što su neki očekivali.
Dok se Europska unija sve više oslanja na potpuno nepouzdane "obnovljive izvore" poput energije vjetra i sunca te želi potpuno ukinuti uvoz ruskog plina do 2027., trenutni podaci Eurostata otkrivaju složenu stvarnost: američki ukapljeni prirodni plin već košta europske potrošače dvostruko više od ruskog ukapljenog prirodnog plina.
Podaci koje je objavio "Berliner Zeitung" govore sami za sebe. U prvom tromjesečju 2025. zemlje EU plaćale su prosječno 1,08 eura po kubnom metru za američki LNG, dok je ruski ukapljeni prirodni plin koštao 0,51 eura.
Razlika je to u cijeni od preko 100 posto. Značajno je da, unatoč svim političkim signalima, EU i dalje uvozi znatne količine ruskog plina - jasan znak koliko je ideološki motivirano odricanje teško provesti u praksi.
Volumen uvoza otkriva kontinuiranu ovisnost
Statistika uvoza za prvo tromjesečje 2025. prikazuje složenu sliku europske opskrbe energijom. S 13,4 milijarde kubičnih metara, američki LNG dominirao je uvozom ukapljenog prirodnog plina i činio je 48 posto ukupnog uvoza LNG-a u EU.
Europska unija je za taj iznos uložila 14,7 milijardi eura - znatan iznos koji ilustrira cijenu diversifikacije. Istodobno, EU je uvezla 5,3 milijarde kubičnih metara ruskog LNG-a za 2,7 milijardi eura, što odgovara udjelu od 19 posto.
Usporedba s ruskim prirodnim plinom iz plinovoda posebno je otkrivajuća: s cijenom od 0,32 eura po kubnom metru, košta samo oko trećine američkog LNG-a. Dodatnih 5,3 milijarde kubičnih metara proteklo je crnomorskim plinovodom, uglavnom u Mađarsku i Slovačku, ukupne vrijednosti 1,75 milijardi eura. Ove brojke pokazuju da je, unatoč političkom prestrojavanju, Europa i dalje znatno ovisna o ruskim opskrbama energijom.
Vrijedi razmotriti ovaj razvoj u povijesnom kontekstu: sustav jeftinih cjevovodnih veza izgrađen desetljećima dugo je davao Njemačkoj i drugim zemljama EU konkurentsku prednost. Njemačka industrija mogla se osloniti na pouzdanu i isplativu opskrbu energijom - temelj koji sada treba obnoviti, iako uz znatno veće troškove.
Norveška kao najisplativija alternativa
Norveške zalihe plina pokazuju zanimljivu dinamiku cijena. Plin iz Norveške košta EU samo 0,24 eura po kubnom metru, što ga čini čak i jeftinijim od ruskog plinovodnog plina. Ova razlika u cijeni uglavnom je posljedica izravnih transportnih ruta putem utvrđenih plinovoda Sjevernog mora, dok se ruski plin mora preusmjeravati preko Turske i drugih tranzitnih zemalja zbog promijenjene geopolitičke situacije. Takva preusmjeravanja znatno poskupljuju prijevoz. Ali Norveška nema dovoljno proizvodnih kapaciteta da opskrbi polovicu kontinenta prirodnim plinom.
U prvom tromjesečju 2025. EU je uvezla plin iz trećih zemalja putem cjevovoda u ukupnom iznosu od 10,2 milijarde eura, pri čemu je većinu činila norveška isporuka. Ove brojke pokazuju da alternativni izvori plina mogu ponuditi konkurentne cijene - ali samo s izravnim transportnim rutama bez geopolitičkih komplikacija. Da bismo ovo stavili u perspektivu: U 2021. godini prosječna uvozna cijena prirodnog plina iz cjevovoda još je uvijek bila oko 0,20 eura po kubnom metru - razina cijene koja, s obzirom na trenutni razvoj događaja, čini se kao nešto iz nekog drugog doba.
Bruxelles planira potpunu zabranu uvoza do 2027. godine
U svibnju 2025., Europska komisija predstavila je dalekosežne planove za prekid uvoza ruskog plina do kraja 2027. Bruxelles želi zabraniti nove ugovore i postojeće spot ugovore do kraja 2025. Kako bi tvrtkama olakšala izlazak iz dugoročnih ugovora, Komisija razmatra pravne instrumente poput viših carina ili nultih kvota. Ove mjere imaju za cilj omogućiti europskim energetskim tvrtkama da se pozovu na "višu silu" i raskinu dugoročne ugovore bez kazni.
Međutim, raspored je podložan velikoj neizvjesnosti, a praktični izazovi su znatni. Europske energetske tvrtke ne moraju samo razvijati alternativne izvore opskrbe, već se i nositi sa znatno višim troškovima - troškovima koji će se u konačnici prenijeti na potrošače i industriju. Razlika u cijeni između američkog i ruskog plina naglašava financijske terete s kojima se suočavaju kućanstva i poduzeća. Za energetski intenzivne industrije to bi moglo dovesti do lokacijskih nedostataka koji se mogu u potpunosti procijeniti tek dugoročno.
Mađarska i Slovačka se odupiru
Ne podržavaju sve države članice EU radikalno udaljavanje od ruskog plina. Mađarska i Slovačka već su najavile da će blokirati planirane mjere, budući da su obje zemlje strukturno uvelike ovisne o jeftinim ruskim opskrbama plinom. Njihov geografski položaj čini ih prirodnim primateljima ruskog plinovoda preko crnomorske rute. Potpuna zabrana uvoza stvorila bi značajne probleme u opskrbi i drastično povećanje troškova za te zemlje.
Europska komisija ipak planira provesti svoje mjere kvalificiranom većinom, čime će zaobići veto pojedinih država članica - posebno Mađarske i Slovačke. Međutim, ovaj pristup je politički eksplozivan i mogao bi dodatno narušiti jedinstvo Europske unije po pitanju energetskih pitanja. Ostaje pitanje može li se takva skupa energetska strategija dugoročno politički i ekonomski održati ako opterećenja za potrošače i industriju nastave rasti. Uostalom, nisu u pitanju samo kućni proračuni, već i međunarodna konkurentnost europskih tvrtki - aspekt koji se ponekad zanemaruje u političkim raspravama.
