Očito je kako i ruski živci u ovoj neviđenoj geopolitičkoj „partiji šaha“, koja se zaigrala gotovo na sve ili ništa, postaju sve tanji (primjer Baltičko more). Time i čitava ova priča o budućim rusko-europskim odnosima i militarizaciji Starog kontinenta postaje još sumornija
Znakovito, nedavni rusko-ukrajinski pregovori u Istanbulu koje je u noći 9. svibnja u javnom obraćanju medijima zatražio ruski predsjednik Vladimir Putin (nakon prethodnog ultimatuma ključnih europskih vođa iz Kijeva o nužnosti ruskog prihvaćanja jednomjesečnog primirja u ukrajinskom ratu ili Moskvi slijede nove zajedničke američke i europske sankcije što se na kraju pokazalo jalovom prijetnjom) – planirani su na isti dan kada su propali oni prvi, tri godine ranije – 15. svibnja. Propali su odlukom Volodimira Zelenskog nakon konzultacija s ključnim zapadnim partnerima, a u tom se smislu najčešće spominje tadašnji britanski premijer Boris Johnson i, naravno, bivši američki predsjednik Joe Biden kojeg se sigurno o svemu pitalo i koji je sigurno o svemu imao zadnju riječ.
Podsjećam, ruska i ukrajinska delegacija prije tri godine su se u načelu bile usuglasile o nastavku pregovora na prethodno dogovorenim elementima odnosno usuglašenim pozicijama o ukrajinskoj vojnoj i političkoj neutralnosti i ukrajinskom gubitku Donbasa (Luhanske i Donjecke oblasti čiju je nezavisnost kao LNR-a i DNR-a Moskva službeno priznala dva dana prije početka invazije), dok bi se ruska vojska morala povući sa svih ostalih okupiranih područja osim Krima. Tada je, iako je duboko zaglavila, ruska vojska još bila u povlačenju s prilazima Kijevu, te zauzimala manje dijelove Harkovske regije, nešto više zaporoške i gotovo čitavu Hersonsku oblast uključujući i istoimeno administrativno središte.
Dakle, ruku na srce, Moskva je u tom smislu, prema postignutim preliminarnim dogovorima, morala odustati od puno toga osvojenog, a da ne govorimo i o daljnjem osvajanju svojevrsnih simbola ruske povijesne nazočnosti na jugoistoku Ukrajine – grada Odese, i Harkiva na sjeveroistoku.
Konačnu odluku o nastavku Istanbulskih pregovora na dostignutim pozicijama na još višoj međudržavnoj razini (spominjao se i sastanak Putin-Zelenski) tada je obećao donijeti osobno Zelenski, rekavši kako se prethodno o svemu želi konzultirati sa svojim saveznicima. Ostalo, nakon te izjave i obavljenih konzultacija samo je povijest.
Ukrajinska strana razvrgnula je pregovore, štoviše, ustavnim amandmanom Zelenski je odmah zabranio bilo kakve pregovore s Rusijom sve dok se ova ne povuče sa svih okupiranih teritorija – uključujući i Krima, anektiranog još 2014. godine.
Međutim, postavlja se logično pitanje – čemu bi u takvim okolnostima onda uopće i bili potrebni pregovori o ukrajinskom ratu – bilo da se radi samo o njegovom zamrzavanju, bilo da je riječ o trajnom mirovnom sporazumu?
Uvjeti su se dramatično promijenili
U međuvremenu se do danas stvarnost na terenu dramatično promijenila. Rusi su ne samo uspjeli očuvati zauzete teritorije, već ih i znatno povećati (osvojili su veliki lučki grad Mariupolj na jugu Donjecke oblasti i time ovladali čitavim Azovskim morem (zatvoreno more, istočno od poluotoka Krima, kojeg su do prije rata dijelile Rusija i Ukrajina) što je definitivno i najveći ruski strateški uspjeh tijekom čitavog rata, i osigurali kopnenu poveznicu s Krimom koji od tad više ne ovisi isključivo o Krimskom mostu koji je, kao i svaki veliki infrastrukturni prometni objekt uvijek osjetljiv kao primamljiv cilj za svakog protivnika, osvojili najveću ukrajinsku i europsku atomsku centralu Zaporižja na rijeci Dnjepru, kao i 75 posto te oblasti i td.).
Dakle, Kijev je u novim pregovorima u puno slabijoj početnoj poziciji nego je to bilo tri godine ranije, jer Moskva sada inzistira, kako to Putin već dugo formulira, „na uvažavanju stvarnog stanja na terenu“ kao nulte točke za početak bilo kakvih ozbiljnih razgovora, uz ono isto i ranije – uklanjanju temeljnih uzroka rata (što je de facto bila dobila preliminarnim prijedlogom sporazuma prije tri godine kroz odustajanje Ukrajine od ulaska u NATO savez tj. pristajanje na vojnu neutralnost.
Ono što je sada već svima jasno, Rusija se neće povući niti iz jedne osvojene i anektirane ukrajinske regije kako je to trebala po, zbog Zelenskog propalom preliminarnom dogovoru prije tri godine. Kada bi se s tih, u potocima ruske krvi osvojenih teritorija Moskva sada povukla bez borbe, bio bi to tada katastrofalni ruski poraz za pregovaračkim stolom koji ni jedna ruska vlast, pa tako ni ona Putinova.
Zbog svega toga, odluku o nastavku pregovora Istabnul-2 bez ikakve bih dvojbe nazvao povijesnom – jer može rezultirati jedino ili relativno brzim dogovorom o konačnom završetku rata, ili pak krahom svih nada u političko rješenje sukoba tj. nastavku rata u nedogled ili pak do brze pobjede jedne ili druge strane „ako joj se posreći“.
S Rusima će odsad pregovarati samo Zelenski, uz budno uho SAD-a u pozadini
Dakle, kako god bilo ovi su pregovori prekretnica. Mislim da američki čelnik Donald Trump istinski želi kraj rata pri čemu na Putina gleda kao na onoga koji pobjeđuje i koji mu prije može pomoći da rat završi nego Zelenski i ključni europski lideri koji iza njega stoje.
Američki državni tajnik Marco Rubio je nakon pregovora 15. svibnja rekao kako je sve više uvjeren da pregovori neće uspjeti sve dok za stol ne sjednu osobno Trump i Putin. To je vrlo neugodna izjava i za Zelenskog i za ključne europske vođe – Kiera Starmera, Emmanuela Macrona i Friedricha Merza, koji su se i bez te izjave našli u zrakopraznom prostoru – daleko od pregovaračkog stola o ukrajinskom ratu za kojim toliko žele sjediti. Zapravo ih je njihova otvorena podrška Ukrajini s tih pregovora i izbacila jer više ne mogu istupati s pozicije neutralnih posrednika kakvu je za sebe osigurao Trump (iako je SAD u stvarnosti sve samo ne neutralna zemlja u ovom ratu i zapravo ključni ukrajinski saveznik bez kojeg bi ona brzo izgubila ne samo rat već i ključne atribute državnost). Sada će ukrajinske interese u neposrednim pregovorima s Rusima zastupati samo Zelenski i njegov pregovarački tim, dok će američko uho biti formalno nevidljivo ali itekako prisutno u pozadini – da se kojim slučajem ne bi dogovorilo nešto što SAD-u neće biti u interesu.
Trump ni pod koju cijenu neće dozvoliti da „Bidenov rat“ – kako on od početka naziva ukrajinski sukob – na kraju postane „Trumpov rat“. I to ne zato što voli Putina ili Rusiju ili mrzi Zelenskog i Ukrajinu (ni jedno ni drugo nije točno), već isključivo zbog poznatog američkog pragmatizma – u ovom slučaju usvojene strategije o prebacivanju svih raspoloživih vojnih i drugih efektiva na Daleki istok – u Indopacifičku regiju – za ključni obračun s Kinom.
Da Rusiju sigurno ne ljubi, svjedoči i novi strateški dokument o američkoj nacionalnoj sigurnosti iz ožujka ove godine, u kojem se i Rusija i Kina – uz Iran i Sjevernu Koreju – klasificiraju kao strateški protivnici. Najveću opasnost prema istom dokumentu predstavlja rusko-kinesko strateško partnerstvo koje će SAD u idućim godinama nastojati prekinuti. Koliko će u tome uspjeti druga je stvar, ali ovo sve govorim u kontekstu Trumpovog odnosa prema ukrajinskom ratu i zašto izgleda na prvi pogled Putinu tako sklon.
Sada bih pak okarakterizirao sam ukrajinski rat kao svojevrsni fenomen. Rat bez presedana, koji je ujedno kontroliran gotovo od svog samog početka, ali koji usprkos tome, zbog goleme geopolitičke težine u bilo kojem trenutku može eskalirati i pretvoriti se ne samo u kontinentalni – europski, već i u Treći svjetski rat, na što često – sigurno ne bez razloga – upozorava i sam Trump.
Ukrajinski rat je enigma od samoga početka
Ovaj je rat bio enigma od svog samog početka: od uzroka koji su mu prethodili i koji su se različito tumačili među sukobljenim stranama, preko nejasno artikuliranih ciljeva Moskve pri pokretanju invazije što je bio jasni signal kako ona neće ići „glavom kroz zid“ – do kraja pa što bude (nije mogla (a zato ni željela riskirati s objavom konačnih ciljeva) s visokom dozom vjerojatnosti predvidjeti snagu i odlučnost ukrajinskog otpora, kao i stupanj želje zapada za svojim miješanjem u taj rat iako je na političkoj retoričkoj razini Moskva sve činila da ga od toga odvrati odnosno uplaši svojim oštrim odgovorom pa i zveckanjem nuklearnim oružjem), zbog čega je odlučila da će se zadovoljiti maksimumom koji može ostvariti na vojnom polju uz osiguranje svojih ključnih političkih zahtjeva strateške i sigurnosne prirode prema Kijevu i NATO savezu u cjelini; pa do goleme količine propagande odnosno psihološko-propagandnih operacija na političkom i medijskom prostoru.
Ovo posljednje ogleda se u stvaranju percepcije uzroka i tijeka samog ukrajinskog rata. Na zapadu je tretiran kao „ničim izazvana brutalna agresija velike i snažne zemlje na puno manju i slabu susjednu demokratsku državu“ i to je narativ kojeg se do danas moraju pridržavati svi srednjestrujaški mediji na združenom zapadu.
Paralelno, ruski propagandni stroj ovaj svoj rat prikazuje gotovo „sakralnim“ : od toga da ga je Rusija bila primorana pokrenuti zbog „imperijalističkih“ ciljeva zapada koji u tu svrhu „instrumentalizira NATO koji se širi na ruske granice usprkos oštrom protivljenju Moskve čije interese ali i strahove sustavno ignorira“; pa do toga da Rusija ovaj rat „sama vodi u ime čitavog slobodarskog svijeta koji se želi jednom zauvijek osloboditi zapadnog kolonijalizma i neokolonijalizma, kao i nakaradnih svjetonazora odnosno po sebe neprihvatljivih vrijednosnih sustava“. Pritom ovaj rat identificira i kao novi Domovinski rat, prema Velikom domovinskom ratu kako se u SSSR-u i u Rusiji kao njegovoj pravnoj nasljednici naziva Drugi svjetski rat koji je vođen na teritoriju tadašnjeg SSSR-a.
U tom smislu, kao primjer, u propagandne svrhe umješno je iskorištena i nedavna (9. svibnja) ruska proslava 80. godišnjice Dana pobjede s velikom tradicionalnom vojnom paradom na moskovskom Crvenom trgu. Tamo su, uz Putina, na tribinama sjedili čelnici 30-ak svjetskih država (najznačajniji je svakako bio kineski vođa Xi Jinping, ali bilo je tamo još zvučnih imena poput brazilskog predsjednika Lule da Silve, (indijski premijer Narendra Modi, iako je obećao, nije mogao doći jer se Indija našla u gotovo ratnom stanju s Pakistanom te je već idući dan Modi pokrenuo indijsku zračnu operaciju protiv te zemlje), bili su tu vijetnamski čelnik, kubanski vođa, pa Nicolas Maduro – venezuelanski predsjednik, visoki dužnosnici Indonezije, Malezije, egipatski predsjednik Al Sisi, brojni afrički i bliskoistočni dužnosnici i td.
Svi oni, kako govore ruski analitičari bliski Kremlju, redom podržavaju rusku poziciju po pitanju ukrajinskog sukoba i s njom nastavljaju razvijati prijateljske političke i trgovinske odnose usprkos zapadnim sankcijama. Iako u Moskvi tom prigodom očekivano nije bilo državnika iz zapadnog bloka (s izuzetkom slovačkog premijera Roberta Fica i uvjetno pripadnika zapadnog kruga zemalja srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića) Putin je mogao biti i bio je i više nego zadovoljan. Pokazao je ruskim građanima, a prije svega zapadu, da Rusija nije izolirani otok, prepušten sam sebi, i da su stvari kudikamo složenije jer je riječ o globalnom preustroju svijeta koji je u punom jeku i gdje Moskva, usprkos svemu – i dalje ima važnu ulogu koju su joj htjeli „silom preoteti“ kroz nanošenje strateškog poraza u ukrajinskom ratu.
Propali pregovori
I konačno, Rusija je prije pokretanja invazije pokušala postići dogovor s ključnim igračem u „projektu Ukrajina“ – Sjedinjenim Državama, na summitu na vrhu – između predsjednika Vladimira Putina i Joea Bidena u lipnju 2021. godine u Švicarskoj. Na taj, na kraju neuspjeli sastanak tada dvojice najmoćnijih ljudi svijeta, nerijetko se osvrće i aktualni američki predsjednik Trump kritizirajući Bidena da je imao priliku spriječiti rat ali da to nije želio. Zato često ponavlja kako ovo nije njegov, već „Bidenov rat“ i da „taj rat nikada ne bi počeo da je on ostao predsjednik“.
U prosincu 2021 .g. uslijedio je posljednji Putinov pokušaj da kroz održani virtualni sastanak s Bidenom proba postići prihvaćanje ruskih prijedloga, tada već javno prezentiranih u gotovo ultimativnoj formi zbog čega je bilo jasno da nemaju šanse – o sprječavanju Ukrajine da uđe u NATO i da se NATO ne nastavi dalje širiti na istok jer će se u suprotnom „Rusija sama pobrinuti za svoju sigurnost“.
S druge strane, ono što je sigurno, Putin pokretanjem ukrajinskog rata sigurno nije namjeravao zaratiti s čitavim zapadom jer bi znao da bi to za Rusiju bilo i preskupo i prerizično. Ali na kraju je upravo tako ispalo, iako još nije neposredno, već kroz tzv. proxy ratovanje. Zapad je, po Putina posve neočekivano, odlučio ukrajinski rat poput njega proglasiti po sebe gotovo isto tako egzistencijalnim i time se našao u klopki iz koje mu se sada nemoguće neozlijeđeno izvući.
Jer objektivno, taj rat nije bio (i još uvijek nije ukoliko se sve zadrži na ukrajinskom terenu a zadržat će se ako se prihvate ključni uvjeti Moskve za njegov završetak) prijetnja ni Europi ni SAD-u. Na njegovoj prijetnji po Europu inzistira se tek u posljednjih cca godinu dana kada je postalo jasno da će Europa pod pritiskom Washingtona morati krenuti u enormno povećanje obrambenih troškova tj. klasičnu militarizaciju kroz prije svega kupnju američkog oružja, a za što joj je jedini alibi pred svojim građanima proglasiti alarmantno stanje zbog ruskog napada koji će uslijediti ako Putin pobjedi u Ukrajini, vjerojatno do 2030. godine. Takav je otprilike službeni narativ ključnih europskih metropola iskreiran u Washingtonu – pomagati Ukrajini svojom kupnjom američkog oružja da Rusija ne bi napala Europu.
Ovo je epski sukob Rusije i zapada
Danas tražiti krivca za ukrajinski rat više nema nikakvoga smisla. Rat je tu i kraja mu se ne vidi, pa je sada posve iluzorno tražiti tko je sve i što mogao poduzeti, a nije – u smislu njegovog sprječavanja. To će, jednom, u dalekoj budućnosti učiniti povjesničari – ako do tada svijet, ovako naopako nasađen, prepun ubojitog oružja i međusobne mržnje opstane.
Onima, koji su samo malo dublje pratili geopolitičke procese i vanjskopolitičke događaje u proteklih 15-ak godina, odmah je bilo jasno kako u spomenutom ratu nije riječ isključivo o rusko-ukrajinskom sukobu, već zapravo o epskom sukobu zapada i Rusije.
Svojevrsnom produžetku Napoleonovih vojni s početka 19. stoljeća, Prvog i Drugog svjetskog rata, pokušaja dostizanja neostvarenih ili poraženih strateških ciljeva koji iznova „reinkarniraju“ na objema stranama što na političkoj, što na pseudopolitičkoj razini (razne interesne grupacije poput krupnog biznisa i sl.) Prema njima, Rusija bi proširila sferu utjecaja na minimum zemlje bivšeg SSSR-a, dok bi ključne europske sile „raščlanile“ Rusiju na proste faktore i proširile političku Europu do Urala kao novu moćni globalnu velesilu.
Zbog svega toga ukrajinski rat je jedinstven i po pitanju utjecaja na globalni odnos snaga i formiranje izgleda budućeg svijeta koji više nikada neće biti isti tj. onakav kakav je postao nakon završetka Hladnog rata i raspada komunističkog bloka na čelu sa SSSR-om.
Pobjednik u ovom ratu dobio bi sve, a gubitnik sve izgubio. U tome i leži njegova najveća opasnost kao u možda u nijednom ratu do sada (uključujući i svjetske ratove), jer će obje strane – i Rusija i Zapad – htjeti učiniti sve moguće da baš oni ne budu poražena strana. Pritom je ključni element taj što obje strane (u ovom elementu isključujem Ukrajinu, ali i ne samo ovome jer je Kijev već odavno primoran provoditi volju ključnih zapadnih kuratora bez kojih bi već davno bio poražena strana usprkos herojskom otporu ukrajinskih vojnika o čemu nema i ne može biti nikakvog zbora i dvojbe) raspolažu nuklearnim oružjem.
Što se tog elementa tiče ključni čimbenik je pitanje, koje je gore spomenuto – koja od sukobljenih strana ukrajinski rat smatra po sebe istinski egzistencijalnim?
Različita podloga egzistencijalnosti ukrajinskog rata po sukobljene strane i Putinovi snovi
Odgovorio bih bez bilo kakve dvojbe da je to ipak Rusija, kojoj je NATO već davno došao do zapadnih granica, a Ukrajina u NATO-u ili pod NATO-vim sigurnosnim kišobranom po Moskvu bi postala prava strateška i sigurnosna noćna mora.
Jednom prigodom je netko rekao kako Putin noću sanja tužne snove pitajući se zašto planinski lanci poput Alpa ili Karpata nisu smješteni s istočne strane rijeke Dnjepra i na zapadu Bjelorusije, već je dragi Bog umjesto toga stvorio nepregledne ravnice i stepe preko kojih su prema Moskvi lako i brzo jurišali i Napoleonova konjica i motorizirane armije njemačkog Wermachta. Međutim, s druge strane, te nepregledne stepe otežavaju napadačima logistiku koja je maksimalno rastegnuta i skupa, a k tome i ranjiva.
Što se tiče navodnog egzistencijalnog karaktera ukrajinskog rata po zapad tu uistinu postoje ne samo dvojbe, već i jasne činjenice koje ukazuju kako on to ipak nije.
Trump svako toliko podsjeća kako ovo nije američki rat, da je potpuno nepotreban i da „to veliko krvoproliće treba odmah zaustaviti“ (što je s onim u Pojasu Gaze koje je neusporedivo s ovim gdje u golemoj mjeri ipak najviše stradaju vojnici na dugačkoj crti bojišnice a ne civili?!), te da SAD nikada neće poslati svoje vojne postrojbe u Ukrajinu čak i u slučaju postizanja mirovnog rješenja. Pragmatični Amerikanci uvijek za sebe ostavljaju izlaznu opciju, u konkretnom slučaju dobro znajući da Ukrajina, makar se tome u Washingtonu formalno protive na razini političke retorike, za Moskvu uvijek ostaje sfera ruskog interesa bez obzira kako završio sadašnji rat – tj. da će ona budno motriti tamošnje političke i obrambene procese te prema potrebi reagirati, možda i ponoviti invaziju u budućnosti gdje onda Amerikanci ne žele biti uvučeni kao neposredna sukobljena strana.
Štoviše, Trump ne želi dati ni američka sigurnosna jamstva za možebitne europske vojne postrojbe koje bi nakon primirja ušle na ukrajinsko tlo iz istog spomenutog razloga: tj. SAD bi ih morao vojno braniti u slučaju ruskog napada jer bi u suprotnom ispao slab, neodlučan, bojažljiv – sve ono što si Washington nikad ne želi dopustiti kada je riječ o percepciji SAD-a u očima međunarodne zajednice).
Još jedan nedvojbeni element koji potvrđuje zašto ukrajinski rat nije egzistencijalan ne samo za SAD, već i za Europu (pod tim pojmom mislim na EU+države članice NATO saveza izvan nje) je i taj što Europa ne želi, niti će to ikada učiniti (o čemu je više puta javno dala do znanja) – slati u Ukrajinu svoje vojne postrojbe koje bi sudjelovale u vojnim operacijama protiv ruskih snaga. Europa pritom jasno daje do znanja da će do maksimuma jačati svoje istočno vojno krilo (do granice s Ukrajinom) na liniji od Finske i baltičkih država, preko Poljske do Rumunjske i Bugarske na Crnom moru.
Time je jasno da sudbina Ukrajine tu ne igra ključnu ulogu. Ta će sudbina definitivno definirati obrambene i političke strategije Europe u odnosu prema Rusiji ali ništa više od toga. Kakva god sudbina ove napaćene zemlje na kraju bila, Europa će definitivno intenzivno kopati rovove u odnosima s Moskvom – i političke i vojne i gospodarske. Tj. kada se jednom i postigne trajni mir u Ukrajini taj će mir biti možda ipak ne skuplji od rata, ali svejedno vrlo skup po obje strane – i Europu i Rusiju koje će s velikom fokusiranošću i nepovjerenjem nastaviti gledati jedna na drugu trošeći goleme količine novca za svoje obrambene sposobnosti.
Ubrzana militarizacija
Kao i što je gore već rečeno, egzistencijalnost ukrajinskog rata poslužit će kao lajt-motiv za novu militarizaciju Europe i za bolno „stezanje kaiša“ njenih građana.
Da će to tako i biti najavio je prošloga tjedna novi njemački kancelar Friedrich Merz rekavši kako će od Njemačke ponovo napraviti najveću gospodarsku i vojnu silu u Europskoj uniji. Naravno, to neće biti besplatno. Njemački Bundestag nedavno je ukinuo ustavni amandman o dužničkoj granici od maksimalno 0,35% BDP-a čime je stvorio prostor za enormno zaduživanje zemlje. Naravno, te će dugove, koji će daleko najvećim dijelom ići za obrambeni sektor i infrastrukturne i ekološke projekte, u visini od golemih 500 milijardi eura, netko trebati vratiti – što je rekao i sam kancelar u nedavnom govoru u Bundestagu, navodeći kako će se tim sredstvima zato morati upravljati „izuzetno oprezno“. Naravno, dug vratiti nema tko drugi nego narod odnosno građani stezanjem kaiša.
O potrebi europskog „kopanja rovova“ prošli je tjedan u Turskoj de facto govorio i sam glavni tajnik NATO saveza Mark Rutte na sastanku te organizacije, rekavši da će NATO morati snažno jačati svoje snage do te mjere da one postanu smrtonosne – ne za napad na druge, već za odvraćanje drugih za napad na NATO.
Ovu izjavu treba pravilno shvatiti i iz nje izvući dva ključna zaključka:
- Nova NATO-ova militarizacija definitivno je usmjerena na Rusiju, jer, objektivno – nitko drugi i nije u mogućnosti napasti NATO odnosno Europu, pa će samim time automatski izazvati identičan ruski odgovor što će značiti novu veliku utrku u naoružanju, vrlo vjerojatno i onu nuklearnu – jer je samo tim oružjem masovnog uništenja moguće „smrtonosno odvraćanje“;
- I drugo, Rutteove riječi znače zapravo da se SAD definitivno povlači iz europske obrambene arhitekture, jer bi u protivnom Rutteu bilo glupo govoriti da NATO treba ulagati puno više sredstava da bi postigao smrtonosnu snagu. Naime, svima je dobro znano da takvu snagu Sjedinjene Države (članica NATO-a) već odavno posjeduju – i kroz svoj golemi, i po suparnike zastrašujući obrambeni proračun, i kroz svoj razorni nuklearni potencijal!
Dakle, očito je kako će Europa u smislu svojih obrambenih mogućnosti dalje morati ići sama.
Opasni incident
Koliko je to ne samo vrlo skup, već i opasan put – možda najbolje svjedoči i prošlotjedni neugodni incident na Baltičkom moru u glavnoj ulozi Estonije, a u režiji združene Europe čije su baltičke države, uključujući i Njemačku i Poljsku, očito odlučile Baltičko more proglasiti zatvorenim morem NATO saveza o čemu se posljednjih mjeseci otvoreno govorilo.
Estonija je potvrdila pokušaj zapljene tankera „Jaguar“ iz ruske „flote u sjeni“ koji je plovio pod zastavom Gabona, i koji je išao na utovar nafte u ruski Primorsk (Lenjingradska oblast) 14. svibnja. Estonska obalna straža je pokušala zaplijeniti tanker sukladno svom nedavno usvojenom zakonu o pravu uporabe sile tj. zadržavanja civilnih brodova, navodno čak i potapanja istih ako “predstavljaju opasnost” – iako se brod nalazio u neutralnim vodama.
Čak su pokušavana i iskrcavanja vojnika iz helikoptera na brod, a u čitavoj su operaciji sudjelovali osim broda i čamca, i estonski zrakoplov i helikopter, kao i zrakoplov iz Poljske.
Na kraju je „poprište“ nadletio suvremeni ruski višenamjenski (lovac-bombarder) zrakoplov Su-35 nakon čega su se estonske snage odmah povukle, a brod je nastavio put prema spomenutoj ruskoj luci gdje je i uplovio.
Ovo je prvi slučaj da je Rusija odgovorila demonstracijom moguće primjene vojne sile na ovakvu situaciju, kakvih je – to je važno naglasiti – bilo više tijekom ove godine. Nisu se sve odnosile na od zapada sankcionirane brodove koji prevoze rusku naftu, već i na ostale, koji potencijalno mogu oštetiti podmorske komunikacijske kablove i cjevovode kojih je Baltik prepun.
Očito je kako i ruski živci u ovoj neviđenoj geopolitičkoj „partiji šaha“, koja se zaigrala gotovo na sve ili ništa, postaju sve tanji. Time i čitava ova priča o budućim rusko-europskim odnosima i militarizaciji Starog kontinenta postaje još sumornija.
